NACIONALNOM PITANJU U JUGOSLAVIJI
"Od svih osecanja koja postoje u coveku najjace, najzilavije i najdublje je nacionalno osecanje". Ove Lenjinove misli najbolje pokazuju kakav ogroman nzacaj ima nacionalno osecanje u zivotu svih ljudi. Zato su revolucionari poklanjali veliku paznju nacionalnom pitanju.
Lenjin i Staljin su razmatrali nacionalno pitanje kao revolucionarno pitanje i kao sastavni deo socijalisticke revolucije. Ono se pravilno i potpuno resava samo u socijalizmu po principu da svaki narod ima pravo na samoopredeljenje do otcepljenja i stvaranja samostalne drzave. Pri tome ne treba mesati pravo sa obavezama. Revolucionari ugnjetacke nacije treba da budu bezuslovno za otcepljenje ugnjetene nacije, a revolucionari ugnjetenih nacija za zblizavanje i ujedinjavanje.
Jugoslavija je mnogonacionalna zemlja. Sticajem istorijskih okolnosti narodi Jugoslavije su se tako izmesali da danas nema nijedne njene republike koja je nacionalno homogena. Sve su one po sastavu stanovnistva mnogonacionalne.
Prvu Jugoslaviju potresalo je iz temelja nacionalno pitanje usled velikosrpskog nacionalnog ugnjetavanja, a drugu - zbog pokusaja da se ponovo uspostavi velikosrpska hegemonija. Dva puta u toku pedeset godina doslo je do bratoubilackih ratova sirokih razmera, koji su doveli u pitanje bioloski opstanak naroda koji su u njima ucestvovali.
Zbog ogromne vaznosti nacionalnog pitanja jugoslovenski revolucionari su mu posvecivali posebnu paznju. Posle nekih lutanja u pocetku jugoslovenski revolucionari su prihvatili lenjinske principe i dosledno ih provodili u mnogonacionalnoj Jugoslaviji. Polazeci od internacionalistickog principa bratstva naroda, u drugom svetskom ratu nacionalno pitanje je resavano kao sastavni deo socijalisticke revolucije. Pobedom socijalizma u Jugoslaviji nacionalno pitanje je bilo reseno na bazi potpune ravnopravnosti naroda. Medjutim, titoistickom nacionalisticko-burzoaskom kontrarevolucijom, likvidacijom socijalizma i njegovom zamenom drzavnim kapitalizmom, sa vladavinom partijsko-birokratskih burzoazija, nacionalno pitanje je uskoro izbilo u svoj svojoj ostrini. Povampirenje velikodrzavnog sovinizma i medjusobna borba nacionalnih burzoazija oko teritorija dovela je do bratoubilackog rata i raspada Jugoslavije. Taj proces nije zavrsen. Nacionalno pitanje na teritoriji bivse Jugoslavije jos nije reseno. Ono ce biti reseno kada srpski i hrvatski velikodrzavni sovinizam pretrpi potpuni poraz i svi narodi bivse Jugoslavije budu u mogucnosti da ostvare svoj nacionalni suverenitet.
Pojavio se jos jedan vazan novi faktor intervencijom SAD i zapadnih sila vojnim trupama NATO pakta. On je postao resavajuci faktor, ne samo po pitanju BiH i primene Dejtonskog sporazuma, nego i po pitanju Kosova i Crne Gore.
U pristupu nacionalnom pitanju Partija rada je polazila od internacionalistickih principa. Ako se osvrnemo unazad, mozemo sa ponosom konstatovati da je PR dosledno ispostovala te principe. Praksa je nepobitno potvrdila da su njene analize i predvidjanja bila pravilna, da je njenu principijelnu patriotsku i internacionalisticku poziciju zivot u potpunosti potvrdio. PR je od samog pocetka bila beskompromisno protiv zlocinackog osvajackog rata velikosrpskih nacionalista u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Partija rada je bila dosledno na strani slovenackog, hrvatskog, bosnjacko-muslimanskog naroda u njihovom pravednom odbrambenom ratu. Dosledno se zalagala za jedinstvenu BiH i bila protiv sramnog sporazuma Milosevica i Tudjmana za podelu BiH i stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. PR je najostrije osudjivala zlocinacki rat Tudjmanove proustaske vojske protiv Bosnjaka-Muslimana. Partija se zalagala i zalagace se za slobodan i bezbedan povratak svih Srba u Hrvatskou, za njihovu ravnopravnost, nacionalna i socijalna prava i za bezbedni povratak svih izbeglica u BiH i za njihova gradjanska i nacionalna prava. Partija rada je uvek bila na strani albanskog naroda na Kosovu i njegovoj pravednoj borbi protiv velikosrpske okupacije i nametnutog im aparthejda, za njegovo pravo da sam odlucuje o svojoj sudbini, svojoj suverenosti i svojoj drzavi. Partija je podrzavala one snage u Crnoj Gori koje su vodile borbu za odbranu suvereniteta i drzavnosti Crne Gore, protiv aspiracija velikosrpskog nacionalizma. Partija je podrzavala borbu za autonomiju Vojvodine, bespostedno osudjivala teror i zlocine nad Bosnjacima-Muslimanima Sandzaka i podrzavala njihovo pravo na politicku i kulturnu autonomiju.
Medjutim PR nije podrzavala, niti ce podrzavati svaki nacionalni pokret. Ona tretira nacionalno pitanje u celini. Ako jedan deo protivreci celini resenja nacionalnog pitanja, on se mora odbaciti. Partija ne podrzava one nacionalne pokrete koji pomazu bilo kakvim imperijalistima, malim ili velikim, da ostvare svoju osvajacku i porobljivacku politiku. Zato je PR bila i jeste protiv proustaskog nacionalnog pokreta Hrvata u zapadnoj Hercegovini, ne samo zbog njihovog fasisticko-mafijaskog karaktera, vec pre svega, zato sto su oni produzena ruka velikohrvatske politike, za podelu BiH i stvaranje Velike Hrvatske. Isto tako, PR je bila protiv cetnickog velikosrpskog pokreta u tzv. Republici Srpskoj, zato sto je on eksponent velikosrpskog nacionalizma, sto je za podelu BiH i Veliku Srbiju.
Partija rada je takodje protiv onih nacionalnih pokreta cija je politika u suprotnosti sa intereseima revolucije i socijalizma.
Osnovni zadatak clanova nase Partije iz ugnjetackih nacija, jeste odlucna borba protiv velikodrzavnog sovinizma svoje nacije, a za bezuslovno pravo ugnjetenih naroda na sapoopredeljenje. "Onaj narod koji ugnjetava druge narode, ne moze biti slobodan". Revolucionari koji pripadaju ugnjetenim nacijama treba da se dosledno i uporno bore protiv nacionalne uskogrudosti, a za zblizavanje i ujedinjavanje sa drugim narodima. Osnovni put razvitka koji je trasirala istorija je: prvo, potpuna nezavisnost svakog naroda, pa tek onda ekonomsko, kulturno i politicko zblizavanje, stapanje i ujedinjavanje u sire drzavne celine. Zato PR podrzava borbu svih naroda Jugoslavije za njihovu nezavisnost, a zatim za obnovu Jugoslavije. Suluda sovinisticka ideja "ne mozemo ziveti zajedno", kako su dosadasnji dogadjaji vec pokazali, vodila bi totalnom fizickom unistenju svih naroda Jugoslavije. Dosadasnje iskustvo jasno uci - ili cemo ziveti zajedno ili cemo se medjusobno istrebiti. Svi razlozi koji su postojali za stvaranje prve i druge Jugoslavije postoje i danas, mnogo vise nego ranije. Treca Jugoslavija ce neminovno biti stvorena, za nju ce se boriti i zalagati Partija rada. Ona ce biti bolja i od prve i druge Jugoslavije, jer ce ovog puta moci biti stvorena samo potpuno slobodno izrazenom voljom svih naroda i na osnovu apsolutne ravnopravnosti.
Put ka ostvarenju tog cilja je trasiran. Svaka ideja koja obuhvati mase, bila ona napredna ili nazadna, postaje materijalna sila. Ideja nacionalizma i velikodrzavnog sovinizma prodrla je u svest masa u Srbiji i Hrvatskoj. Samo odlucnim, strpljivim, i upornim radom na likvidaciji nacionalisticke svesti i zameni nacionalisticke internacionalistickom svescu bratstva naroda, moguce je ostvariti taj cilj.
Posle obnavljanja Jugoslavije, sledeci cilj PR ce biti rad i borba na zblizavanju i ujedinjavanju balkanskih naroda, jer su narodi Balkana medjusobno tako izmesani da se nacionalno pitanje na Balkanu, koji je geografska, ekonomska i kulturna celina, moze resiti samo ujedinjavanjem balkanskih naroda u jedinstvenu drzavnu celinu.
REZOLUCIJA PARTIJE RADA
O NATO PAKTU I NJEGOVOM
PRISUSTVU U JUGOSLAVIJI
Trupe NATO pakta, zajedno sa svojim politickim stabovima nalaze se na teritoriji Jugoslavije, rasporedjene u BiH, Hrvatskoj i Makedoniji.
NATO pakt su stvorili americki imperijalisti u saradnji sa imperijalistima Zapadne Evrope 1947. godine. Zabrinuti zbog velikih pobeda Sovjetskog Saveza, stvaranja socijalistickog tabora, pobeda Crvene armije u Kini i sve mocnijeg antikolonijalnog i antiimperijalistickog pokreta u zemljama Treceg sveta, stvorili su NATO pakt kao agresivni vojni blok protiv Sovjetskog Saveza, Kine i oslobodilackih pokreta u kolonijama. Od samog pocetka svog stvaranja on se formirao kao udarna vojna pesnica koja je trebalo da vojnicki pobedi Sovjetski Saveza i druge socijalisticke zemlje i da u njima restaurira kapitalizam. Poznate su direktne intervencije NATO-a u Vijetnamu, Latinskoj Americi i Africi.
Krajem osamdesetih godina raspao se Sovjetski Savez i raspusten je Varsavski pakt, a zemlje u sastavu Sovjetskog Saveza, kao i zemlje Istocne Evrope likvidirale su socijalizam i posle putem restauracije kapitalizma.
Kada je nestao glavni protivnik NATO pakta - Varsavski pakt, izgledalo je da bi bilo normalno da se raspusti i NATO pakt. Umesto toga, NATO pakt je jos vise pojacan, preoruzan novim, najsavrsenijim vrstama oruzja i povecani su vojni budzeti clanica NATO pakta. Upotrebljavajuci ekonomski, diplomatski, politicki i vojni pritisak cini sve da se prosiri, ne samo na sve zemlje Istocne Evrope, nego i na sve drzave bivseg Sovjetskog Saveza i tako dopre do granica Rusije. Cilj im je da na taj nacin Rusiju potpuno izoluju, stave je na kolena i od nje i zemalja bivseg Sovjetskog Saveza stvore neku vrstu polukolonija, da nesmetano koriste njihova ogromna prirodna bogatstva, da steknu obilje jeftine radne snage i prostrano trziste. Ocigledno je da je NATO pakt ostao i dalje agresivna vojna sila imperijalizma i da cini sve kako bi, ne samo ekonomskim i finansijskim sredstvima, vec i vojnom silom NATO-a osigurao vladavinu imperijalizma u citavom svetu.
NATO pakt je reakcionarna vojna sila americkog imperijalizma, najopasniji neprijatelj socijalizma i naroda zemalja Treceg sveta.
Zasto su dosle trupe NATO pakta u Jugoslaviju?
SAD i NATO pakt su posle propasti Sovjetskog Saveza ostale jedina supersila, jedina globalna sila u svetu. Jedan od strateskih ciljeva SAD i NATO pakta je da ne dozvole da dogadjaji u svetu izmaknu njihovoj kontroli i da pocnu da se razvijaju mimo njihovog uticaja ili protiv njih. Oni su nekoliko godina mirno posmatrali rat u Sloveniji, Hrvatskoj, a pogotovo u BiH i nisu smatrali za potrebu da intervenisu. Medjutim, oni su zakljucili da bi nastavak rata u BiH neminovno vodio njegovom prosirenju na Kosovo, Makedoniju i citav Balkan i da bi u njega usle Turska i Grcka, dve vazne clanice NATO-a jedna protiv druge. NATO pakt je tada resio da posalje trupe i da zaustavi rat u BiH. Prisilili su Milosevica i Tudjmana da potpisu Dejtonski sporazum.
Jedan drugi elemenat je ozbiljno uticao da pozure sa primenom Dejtonskog sporazuma, kao i namera da rese pitanje Kosova i omoguce duzi i stabilniji mir na Balkanu. Zurba SAD i NATO je izazvana mogucnoscu da uskoro "eksplodira" Turska, a sa njom citav Bliski Istok, pa da se, eventualno, nadju u ratu sa citavim muslimanskim svetom koji sada broji oko milijardu i sto miliona ljudi.
Kakav je stav Partije rada u vezi sa prisustvom NATO-a na teritoriji Jugoslavije?
Partija rada smatra da ovo treba razmatrati bez emocija i oceniti da li u sadasnjoj situaciji prisustvo NATO-a koristi ili steti narodima Jugoslavije. Tim pre sto je bilo slucajeva u istoriji kada su se interesi imperijalista, ukoliko se radilo o zajednickom neprijatelju, mogli podudarati sa interesima naroda. To se desilo u drugom svetskom ratu kada je Sovjetski Savez zakljucio pakt sa dve najvece imperijalisticke sile tog vremena - SAD i Engleskom radi borbe protiv zajednickog neprijatelja -Hitlerove Nemacke.
U Jugoslaviji je, na zalost, nacionalizam zahvatio siroke mase. Velikosrpski i velikohrvatski sovinisti su, u stvari, svojom politikom rata i ugrozavanjem globalnih interesa SAD i NATO-a prizvali dolazak NATO u Jugoslaviju. Cinjenica je da se u Jugoslaviji, bas zbog te siroko rasprostranjene nacionalisticke svesti, nisu mogle organizovati snage koje bi se suprotstavile pogubnoj, sovinistickoj politici Milosevica i Tudjmana. Cinjenica je da nisu stigle trupe NATO-a i silom svog oruzja zaustavile rat, verovatno bi u toku ove dve godine bilo jos stotine hiljada mrtvih, novih razaranja i novih zlocina.
Sam cin zaustavljanja rata bio je pozitivan. Nastojanje da se primeni Dejtonski sporazum, osigura jedinstvena BiH, vrate sve izbeglice u svoje domove i da se kazne ratni zlocinci, PR smatra interesom naroda Jugoslavije. Primena Dejtonskog sporazuma i resavanje pitanja Kosova zadace odsudni udarac velikosrpskoj osvajackoj ratnoj politici, a i nacionalizmu u Jugoslaviji, koji je bio glavna podloga te politike. Zato PR u ovoj i ovakvoj situaciji za sada nije protiv prisustva NATO-a, jer je u ovom momentu to u interesu naroda Jugoslavije.
Ali, ako i posle uspostavljanja mira u BiH i resavanja ovih osnovnih problema, trupe NATO-a budu ostale u Jugoslaviji, Partija rada ce ih smatrati za okupatore, sto ce oni stvarno i biti. Tada ce PR kao istinski patriotska partija organizovati politicku i drugu borbu protiv prisustva NATO-a, sve do oruzane borbe za oslobodjenje zemlje od okupatora.