Obesmišljavanje 8. marta je dostiglo takav stepen da se postavlja pitanje – ima li uopšte smisla taj praznik obilježavati, posebno kao borbeni praznik obespravljenih žena? Još za vrijeme tzv. socijalističkog društva na ovim prostorima, 8. mart je poprimio tu malograđansku formu, da bi danas postao i zvanični praznik tih nižih malograđanskih slojeva. Taj praznik na ovim prostorima više nema nikakvu funkciju u borbi žena za svoje polno i klasno oslobođenje.
Tome je svakako doprineo cjelokupni feministički pokret koji je, u suštini, iz svoje borbe za emancipaciju žena, izbacio klasnu borbu. Tako da su danas skoro sve feminističke organizacije, dobrim djelom, u službi tog globalnog malograđanskog fašizma. Kao što je i veći dio sindikalnog pokreta, samo formalnim obilježavanjem 1. maja, faktički u službi krupnog kapitala u tupljenju oštrice svakom ozbiljnijem obliku klasne borbe.
Upravo je 8. mart prilika da se digne glas protiv revizionizma u ženskom pokretu i za njegovu idejnu diferencijaciju, jer smo svjedoci kako je formalno polno oslobođene žena postao propagandni artikal postojeće diktature kapitala. Istovremeno se u pokretima obespravljenih masa stvara novi vid oslobođenja žena, koji kroz oružanu borbu, potpuno ravnopravno sa muškarcima, nose taj teret borbe za jedan drugi svijet. Te pripadnice oružanih pokreta su nagovještaj istinske ravnopravnosti žena, i one su istovremeno i poziv za odlučnu borbu u okviru samog ženskog pokreta, posebno u tzv. zemljama razvijenog svijeta.
Na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, žene se suočavaju sa nizom prepreka. Prije svega, ostacima patrijarhalnih odnosa i ropstvu muškarcima, koji se pokušavaju u sadašnjim uslovima još više ojačati. Dalje, žene su prve na udaru ekonomske diktature kapitala i stepen njihove eksploatacije se stalno povećava. Žene su danas najjeftinija radna snaga čiji je radni dan najduži, kako na poslu tako i u kući. I žene su najviše izložene svim oblicima savremenog ropstva, kako onih brutalnih tako i onih suptilnih formi. I baš zato je imperativno, zahtijevati jasnu klasnu diferancijaciju u ženskom pokretu jer se jasno vidi kako su žene po političkim strankama, finansijskim institucijama i medijima, vojnici multinacionalnog kapitala u ratu protiv naroda svijeta. Ništa manje od muškaraca.
Ne može biti mira između žena koje brane diktaturu kapitala i žena koje gledaju šta će skuvati za ručak, da li ce dobiti otkaz, koje godinama čekaju na posao – onih koji se moraju potčinjavati prohtjevima muškog i klasnog svijeta.
Objavimo rat ženama u službi diktature kapitala!
Za oslobađanje žena kroz revolucionarnu borbu radi rušenje kapitalizma!