Protesti koji sve ćešće izbijaju, prije svega, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su pokazatelji da se počinju dešavati promjene u ponašanju obespravljenih masa. Da su stasale neke nove generacije koje su „navidane“ na drugi način od onih od prije par decenija. Kao osnovno i najvažnije je da je kod tih masa opijenost nacionalističkom mržnjom negdje potisnuta, a negdje čak i prevaziđena. Na toj nacionalističkoj osnovi je skoro nemoguće mobilisati mase za neke nove tuče, ratove, zločine i pljačku. Taj novi „internacionalizam“ kod masa je uvjetovan ne samo pogubnim iskustvom proteklog vremena, nego i ograničenim mogućnostima kompradorske vlasti u tim zemljama da vode agresivnu ekspanzionističku politiku, jer se nalaze u stanju polukolonijalnog satusa, bolje reći protektorata sa jačanjem elemenata klasične okupacije.
Ponašanje ovih marioneta je direktno uvjetovano odnosom najkrupnijih imperijalističkih zemalja sa svojim utjecajem na ovim prostorima, pa čak ni njih, nego globalnim namjerama svjetske nadnacionalne i nadimperijalne profiterne. Ovo prije svega što se kontrarevolucionarnim slomom socijalizma nije stvorila ni nacionalna buržoazija, nego je ovladala kompradorska buržoazija koja se našla na vjetrometini dubljih globalnih procesa, nesposobna da bilo šta učini za „svoj narod“, vjerno služeći širokoj lepezi modernog oblika fašizma. Znači, da ove balkanske mase, a posebno svi ti nacionalisti u njima, treba da zaborave da će više ratovati za „srpstvo“, „hrvatstvo“, „albanstvo“, „bošnjaštvo“… Izgubili su tu „privilegiju“ da ginu kao stoka za interese tih domaćih koji ih jašu i svakodnevno pljačkaju i ponižavaju. Moraju da obuku neke nove uniforme, pod nove zastave i služe jednim ili drugim imperijalistima. Ovaj „internacionalizam“ je posljedica diktature kapitala koja poprima sve više čudovišne forme. Obespravljene mase ovih prostora, prije svega razbijena radnička klasa, su izgubile neka prava koja su sticale decenijskom borbom. I ne samo da su izgubile ta prava, nego se sve radi da se potpuno izbriše iz svijesti masa da su one nekad imale ta prava. Kao ilustracija ovog stanja može da posluži jedan primjer gdje jedan otac, koji je živio u socijalizmu, navodi sinu, koji je prinuđen da radi u tim „novim okolnostima“, kakva su oni imali prava u tim početnim oblicma socijalizma. Između ostalog: pravo da imaš posao, da se radilo samo osam sati, da je bilo beplatno lečenje, školovanje, pa čak besplatna ljetovanja preko sindikata, a najugroženijim radnicima su se dijelili i besplatni stanovi solidarnosti… Sin odgovara:„ E, sada si pretjerao“…
No, svaki pokušaj silovanja dubljih epohalnih procesa može privremeno da dovede do izvjesnih zastoja i „istorijskog ludila“, ali to ne može dugo trajati. Ovo poniženje i gažanje masa od vladajuće bande kojih smo svakodnevno svjedoci – od toga da se ne obaziru na apele i vapaje tih osiromašenih i poniženih; tih bez posla i tih izbjeglica koje nemaju šta da izgube; tih koji napuštaju svoje porodice da se prodaju i služe tamo negdje, jer će zaraditi neku crkavicu; tihkoji ne mogu da vrate dugove jer su povjerovali mamcima banaka da će im pomoći; tih koji rade osam pa još dva i još dva svaki dan, stalno pod savremenim sredstvima kontole; tih koji ne znaju šta će sa sobom i osjećaju se nekorisnim viškom; ta ogromna većina koja je natjerana da drhti zbog „sjutra“ jer ne smije da prekine ovo danas; i ti koji osjećaju kako ih lažu i gaze svaki dan ali nemaju pravog odgovora na sve to. Ti sve bestijalniji oblici eksploatacije i poniženja masa počinju da izazivaju, najpre stihijske reakcije, poput samodestruktivnih činova ili avanturističkih pokušaja suprotstavljanja toj opštoj nepravdi. No, kako ovo stanje opšte neljudskosti traje i ne vidi mu se kraja, počinju se sve više povezivati ti „otpisani“ i graditi neke zajedničke oblike protesta i otpora. To povezivanje ne samo da poprima tu „nacionalnu dimenziju“ u okviru jedne države, nego je sve više i internacionalističko. Duh tog zajedničkog otpora se sve više preliva preko tih vještačkih ograda malih državica Balkana i poprima taj internacionalistički prizvuk. Začas se ti optisani nađu na ulici da zajedno biju neke male bitke protiv diktature kapitala.
Neminovnost je da će ovih hiljada malih bitaka i poraza pred silom diktature kapitala morati izaći iz tog začaranog kruga parcijalnosti i postaviti se neki viši ciljevi. Ciljevi koji će odisati slobodarskim duhom balkanskih naroda sa izgrađenim širokim pokretom, spremnim da na silu i teror okupatora i diktature kapitala odgovori silom narodnih obespravljenih masa.
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!