Balkanski pokret otpora i imperijalizam

Od kada je kapitalizam prije više od jednog vijeka ušao u fazu imperijalizma do danas se suštinski ništa u vladajućem robno-novčanom svijetu nije promijenilo. Od trenutka kada se desio taj istorijski proces monopolizacije kapitalističke proizvodnje, odnosno stapanje industrijskog i trgovinskog kapitala i pojava finansijskog kapitala kao dominantnog subjekta u određivanju ekonomskih i političkih dešavanja u svijetu, slika svijeta je manje više ostala ista. Jedino se promijenio i ubrzao proces centralizacije i koncentracije kapitala u sve manjem broju ruku, tako da nam se čini da je sudbina svijeta u rukama nekoliko stvarnih ili imaginarnih multimilijardera koji određuju u kom pravcu svijet treba i mora da ide.

Continue Reading

Balkan u rukama pljačkaša i okupatora

Devedesetih godina prošlog vijeka osnovna misao koja se nametala svim onima kojima je bilo stalo do mira i saradnje među narodima i dostojanstvenog života bila je – kako zaustaviti rat, njegove strahote i nacionalističko ludilo koje je vladalo prostorima bivše Jugoslavije. Ta podjela na nacionaliste sa raznim stepenima mržnje i one koji su otvoreno istupali protiv rata i nacionalističkog šljama je izgledala kao istorijski sukob između primitivnih, zaostalih nacionalističkih zločinaca i prosvećenih humanista. Pošto su militantni nacionalisti doživjeli poraz, ne ostvarujući svoje sulude planove, poput “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” itd., izgledalo je da će “humanisti” pobijediti i da će život na Balkanu krenuti nekim drugim tokovima. No, to je bila jalova nada. Ti isti “humanisti” su bili u suštini samo druga strana iste medalje. I njih i nacionalističke zlikovce je vezivalo nešto bitno, a to je interes kapitala i bezočna pljačka. I tu su se brzo našli, u sada zajedničkom poduhvatu, da služe okupatoru. Da mašući i dalje ostavljenim im nacionalnim barjacima, gledaju svojim sluganstvom da dobiju mrvice opšte pljačke koju vrši multinacionalni kapital.

Continue Reading

Nema borbe bez zova slobode!

Kada bi trebalo dati odgovor na pitanje šta nam slijedi u narednom periodu odgovor bi bio: siromaštvo, haos i rat. Sve posebno ili bolje – sve zajedno. I tu se više ništa ne može učiniti, ni trenutno zaustaviti i promijeniti. Siromaštvo je osnovna karakteristika savremenog svijeta, ma koliko ga globalna diktatura kapitala željela prekriti i dati tom svijetu projekciju „modernosti“ i „humanosti“. Činjenice su nemilosrdne i samo treba zaviriti u statistike koliko svakog trena, svake sekunde umire u „predivnom plavetnilu naše planete“ snimljene visokom rezolucijom sijaset satelita. Tu ne računamo one što svaki dan imaju sve manje mogućnosti da se nahrane, ili bar utole glad. I onda se ponovo postavlja pitanje -kakav je to svijet u kome jedni umiru od gladi ili su gladni, dok drugi ne razmišljaju o tom problemu i žive u izobilju? Koja je to etička vertikala na kojoj počiva taj svijet i da li treba da takav postoji? Odgovor da svijet nije etički, da je tako bilo i biće ima samo tu relativnu filozofsku i idealističku vrijednost. Postojeća pandemija je skinula masku sa tog lažnog svijeta, jos više produbila ekonomski jaz i postavila pitanje potrebe drugog svijeta, svijeta sitih i oslobodjenih. “Juriš” u siromaštvo do sada sitih ili relativno sitih slojeva se enormno ubrzava, tako da su sve više ljudi koje srećemo zabrinuti da ih sve ovo vodi u nešto mnogo veće. I to veće, čega se najviše plaše, nije pandemija i rat, nego nezaposlenost i glad.

Continue Reading

Klasna mržnja

Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže,  vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem  postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.

Continue Reading

Revolucionarni subjekt i pokreti masa

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva. Continue Reading

Korona i ispod korone

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

Continue Reading

Za Antifa front žena

  Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijathalne porodicie i  morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Nasuprot tome, danas su žene i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu,  gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

Revolucionarna linija

Od kada je radnička klasa stupila na istorijsku pozornicu kao najmasovnija klasa u društvenoj formaciji kapitalizma, prolazila je kroz niz faza svojih teorijskih pogleda i praktičnih perioda u borbi za ostvarenje svojih ciljeva.

Primarni cilj proletarijata tokom cijelog perioda je bio – uništiti klasni društveni poredak, a to znači neprijateljsku klasu kapitalista, njenu državu i samu osnovu koja omogućava vladavinu te klase a to je privatna svojina i robno-novčana proizvodnja.

Za ostvarenje tog cilja klasa proletarijata mora posedovati u svojim rukama sredstva za uspješnost njegove realizacije. Prije svega teorijsku osnovu zasnovanu na naučnom pogledu na svijet, a koja ujedno predstavlja jedan novi pogled na cjelokunost društvenih odnosa i radikalni raskid sa prošlim i prevaziđenim shvatanjima – buržoaskim pogledom na svijet zasnovanim na idealističkim filozofskim predstavama građanskog svijeta, kao i nizom shvatanja pretkapitalističke epohe. To je podrazumjevalo opismenjavanje i naoružavanje proletarijata svojom teorijom koja će pojasniti svijet oko njega sa filozofskih i socioloških pozicija, objašnjavajući ekonomske uzroke sopstvenog položaja kao potčinjene i razvlašćenje klase.

Drugo sredstvo za ostvarenje tog cilja je shvatanje o načinu organizovanja proletarijata kao klase u borbi za ostavarenje svojih ciljeva. Načina na koji će se ona organizovati u revolucionarnu silu, dovoljno moćnu da primjeni saznanja iz svoje naučne teorije. Continue Reading

Glasačka kutija kao zamka buržoaskog državnog aparata

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Continue Reading

Dikatura proletarijata

Mnoge pristalice socijalizma se plaše da slušaju o diktaturi proletarijata.  Posebno se to odnosi na sve vaspitane u tradiciji apstraktnog humanizma koji negoduju na svako narušavanje elementarnih prava i sloboda i ne žele da slušaju ni o kakvoj diktaturi. U njihovom poimanju diktatura proletarijata je isto što i sama diktatura buržoazije, tj neuslovljeno ograničavanje ljudskih prava u ime interesa određene grupe lica. Međutim, diktatura proletarijata se javlja jednim od osnovnih postulata marksizma-lenjinizma. Da bi nam bilo jasnije zašto je potrebna diktatura proletarijata, potrebno je najprije znati šta je država. Država je aparatna sila u rukama vladajuće klase. I mada istupa kao sila koja spolja obuhvata društvo i stoji iznad njega, država je u osnovi izraz jednog konstituisanog klasnog društva i neotuđivi  dio njega.

Continue Reading