Kulise su postavljene

  Sve pripreme za rasplamsavanje Trećeg svjetskog rata su u završnoj fazi. Taj rat je već prešao iz faze niskog intenziteta u fazi trgovinskih ratova i masovnih vojnih vježbi sa povremenim izolovanim konfliktima. Čeka se samo “istorijski okidač”. Da li će to biti veliki potres na finansijskom tržištu ili neki drugi događaj, manje je bitno. Ostavimo to budućim istoričarama iIi “generalima nakon bitke”, da se bave time, ako im uopšte bude data ta mogućnost.

  Treba naglasati da je nervoza među “manjim igračima” sve veća, gledajući da u poslednjem trenutku odaberu stranu među velikim imperijalnim savezema koji bi ,po njihovom računu,  bili pobednici u tom opštem sukobu.

  Ko su ti glavni “igrači” na toj pozornici opšteg svjetskog sukoba?

Nastavi čitanje

Nove okupacije i kolaboracije

  Pitanje koje se nameće kao nužnost  i odgovori koji nas razdvajaju, polarizuju i vode sve oštrijem suprotstavljanju, otvorenim bitkama je – da li možemo prihvatiti moderno ropstvo ili treba pružiti otpor sadašnjim najmoćnijim imeprijama i njihovim savezima koji su prešli crtu od “posrednih” pljačkaša do otvorenih okupatora?

  Oni koji pristaju na “pokornu glavu sablja ne siječe”, pod izgovorom da su ovi narodi dosta krvarili i ginuli,  ne samo da su saučesnici moderne okupacije, nego direktno nude baš “sopstveni narod” kao roblje i zlikovce za nove ratove po svijetu, da ubijaju žene i djecu; i nude “svoj narod” kao roblje za nove kolonizatorske grabljivice po fabrikama i svemu drugom što zna da zaradi na tim jeftinim robovima; i nude svako parče te “voljene zemlje” tim okupatorima, da je zločinačkom čizmom gaze, uništavaju i odnose sve što se odnijeti može.

Nastavi čitanje

Reakcionari pod komunističkom zastavom

  Obračun Lenjina sa kapitulantskom reformističkom strujom u tadašnjem najprogresivnijem socijaldemokratskom pokretu se desio prije više od jednog vijeka, u teoriji i samoj praksi. Lenjin je svoj udar protiv tadašnje socijaldemokratije uperio u dva pravca – protiv njihove kapitulantske uloge spram klasnog neprijatelja i zauzimanja reformističke pozicije, kao i protiv skrivene šovinstičke uloge socijaldemokrata i branjenja „sopstvenog imperijalizma“. Da bi se oslobodio ove „kuge“ u pokretu, Lenjin je insistirao na promjeni naziva tog „socijaldemokratsko“ u „komunističko“.  I komunsti su pod svojom zastavom dokazali svoju revolucionarnost u narednim decenijama  širom ove planete, dok su socijaldemokrati završili kao „obični psi na lancu imperijalizma“, neinteresantni za ono suštinsko, što čini povijest.


  No, ni to „komunističko“ nije trajno ako se ne potvrđuje u praksi. To „komunističko“ se vremenom pretvaralo u svoju suprotnost, najpre revizijom stavova u teoriji a kasnije u samoj praksi. Problem je što ta revizija stavova nije proistekla iz potrebe same prakse, nego iz kapitulantske uloge komunističkih snaga pred klasnim neprijateljem. Zato se i desio taj nazovi „poraz komunizma“ s kraja XX vijeka,  a koji je bio u stvari nužan i opravdan slijed istorijskih procesa, između ostalog i zbog  „kuge“ u dijelu komunističkog pokreta.

  Danas je u svijetu to „komunističko“ sve više upitno jer pod tom zastavom i „odbranom komunizma“ koračaju snage koje su u suštini reakcionari.

  Danas ćemo vidjeti da se nose Marksove, Lenjinove, a posebno Staljinove slike  od onih koji u suštini brane reakcionarne interese ruskih imperijalista.

  Danas ćemo vidjeti da pod zastavama nekog neotrockizma i reformizma koračaju najbednija gamad uhvaćena u zamku između sluganstva zapadnom imperijalizmu i nadnacionalnom kapitalu.

  Danas ćemo vidjeti ove „korisne idiote“ na ovim prostorima koji nose Titove slike ne shvatajući skoro ništa.

  Ovdje je na Balkanu reakcionarna uloga komunista posebno izražena. Imamo  čak i „komuniste“ koji se u Srbiji  šovinistički, čak rasistički, odnose spram albanskih masa. Imamo u Bugarskoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose spram turske manjine, a posebno prema makedonskom pitanju. Imamo u Grčkoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose prema makedonskim i albanskim masama, da ne pominjemo one koji su davno kapitulirali pred klasnim neprijateljem i koji su tako oduševljeno slavljeni među tim reformističkim smradovima na Balkanu. Imamo u Hrvatskoj komunsite koji žele samo djelovati u okviru „svoje“ države. Imamo u BiH „komuniste“ koji su zaraženi samo lokalpatriotizmom.  Imamo na Kosovu u Albaniji „komuniste“ koji svoju borbu za nacionalno oslobođenje izjednačuju sa šovinističkom borbom za etničkim teritorijama. I nadsve, imamo ove sve reformističke struje „komunista“ koji su spremni da puze pred klasnim neprijateljem.

  Zato je današnja uloga budućeg „Lenjina“ ista kao i prije toliko vremena. Teorijski razobličiti kapitulantsku i šovinističku ulogu snaga u pokretu u novim uslovima. Bez tog jasnog idejnog razgraničenja je nemoguće uspješno voditi klasnu borbu, a koja mora biti beskompromisna i oružana, sve dok se ne unušte ovi ostaci umirućeg svijeta, svijeta kapitala.

  Mnoge današnje komuniste treba zgaziti u ime komunizma.

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Crno-bijelo

  U predvečerje opšteg globalnog sukoba, dok traju ovi trgovinski ratovi među najmoćnijim, njihovi dogovori oko podjele svijeta ali i ubrzano pozicioniranje za buduće sukobe, zainteresovani smo za sudbinu ovih naroda na Balkanu. Zainteresovani, jer smo tu mi, naši najbliži i njihovi životi, naši potomci, naši resursi, prirodne ljepote, kamen, polje, miris… nešto naše što nema cijenu, jer je ljudsko, koje se ne procjenjuje, čiji smisao nije samo imati, nego i biti. Šta će od nas ostati ako svi pobjegnemo i ako se predamo bandi svjetskih lihvara, pljačkaša, zlikovaca koji biju, po cijenu uništenja čovječanstva, svoju poslednju bitku – bitku jedne civilizacije na svom zalasku…

Nastavi čitanje

Revolucija žena

  1. Patrijarhalni poredak kapitala
  Nećemo zalaziti u istorijsku pozadinu ove teme. Priča je već poznata. Ropstvo žena je počelo pojavom privatne svojine i u svakom obliku klasnog društva spojilo se sa odgovarajućim društvenim oblikom, materijalizirajući se u institucijama odgovarajuće vladajuće klase, što traje i danas…
U kapitalizmu, za razliku od prethodnih klasnih društava, konačno su se pojavile sledeće veze između društvenih rodnih uloga, patrijarhata i borbe za oslobođenje žena:

  1) U kapitalizmu, proizvodnja je uključila čitavo društvo, i bez izuzetka, sve društvene veze između različitih klasa i slojeva su izgrađene prema toj društvenoj skali. To, takođe, znači da muškarci imaju na raspolaganju moć u kapitalističkom poretku nad radom i telom žena, bez obzira na njihovu klasnu i društvenu pripadnost. Pored uloge muškarca, koja je institucionalizovana na osnovima buržoaske porodice, žene su u kapitalizmu roba: radnice jednako kao i seksualni objekti. Samo, pošto je žena potisnuta u ulogu domaćice, njeno telo postaje roba i kapitalni investicioni prostor, uopšte. Ne samo telo ove određene kategorije žena iz te klase, već je žensko telo postalo oblast kapitalnih investicija. Muški pol suzbija ženski pol na društvenoj lestvici. Drugim rečima, svi muškarci ugrožavaju sve žene. To što se ovaj odnos ugnjetavača i ugnjetenih među polovima u potpunosti ostvaruje na društveno prihvatljiv način, ne znači da potlačeni muškarci, koji su eksploatisani od strane kapitalističkog poretka, nisu ili ne mogu biti deo patrijarhalnog uređenja, i da žene koje pripadaju vladajućoj klasi u kapitalističkom poretku nisu seksualno ugrožene.

Nastavi čitanje

Buđenje klasne svijesti

  Protesti koji sve ćešće izbijaju, prije svega, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su pokazatelji da se počinju dešavati promjene u ponašanju obespravljenih masa. Da su stasale neke nove generacije koje su „navidane“ na drugi način od onih od prije par decenija. Kao osnovno i najvažnije je da je kod tih masa opijenost nacionalističkom mržnjom negdje potisnuta, a negdje čak i prevaziđena. Na toj nacionalističkoj osnovi je skoro nemoguće mobilisati mase za neke nove tuče, ratove, zločine i pljačku. Taj novi „internacionalizam“ kod masa je uvjetovan ne samo pogubnim iskustvom proteklog vremena, nego i ograničenim mogućnostima kompradorske vlasti u tim zemljama da vode agresivnu ekspanzionističku politiku, jer se nalaze u stanju polukolonijalnog satusa, bolje reći protektorata sa jačanjem elemenata klasične okupacije.

Nastavi čitanje

Stav PR – Kako dalje?

  U trenucima pred „velikim obračunom“  na globalnom nivou  postavlja se pitanje kako u toj situaciji da se ponašaju ovi „mali“ – mali narodi, mali pokreti, male organizacije i grupe. Izvjesno je da je njihov osnovni cilj kako preživjeti taj opšti sukob i sačuvati svoju samobitnost, teritoriju, strukturu, bilo šta po čemu su oni poseban subjektivitet .

  PR ponovo ističe svoj osnovni politički stav i cilj – formiranje Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će svojim idejama i ciljevima nadilaziti svu ograničenost i sadašnje podjele među balkanskim narodima, a istovremeno u sebi sadržati i tu potenciju budućeg – prije svega klasnog oslobođenja i uništenja imperijalističke zavisnosti i ropstva, kao i diktature kapitala koja se sprovodi pomoću postojećih marionetskih režima.

  PR ponovo poziva sve grupe i pojedince da daju doprinos širenju ove ideje i jačanju samog pokreta, bez obzira na sve razlike u pojedinim shvatanjima. Čak i kada se biju najsitnije klasne bitke, ili bitke protiv patrijarhata, i sve ostale bitke protiv prevaziđenog svijeta, mora da postoji ta „opšta vodilja“ – oslobađanje balkanskih naroda kao dio opšteg procesa oslobađanja čovječanstva.

  PR je svjesna da svaki pokret koji teži da izvrši klasno i svako drugo oslobođenje mora biti organizovana sila spremna da pobijedi protivnika. Sila oslonjena na najširu podršku obespravljenih masa. I sila koja je spremna da se suprotstavi klasnom protivniku – domaćem i globalnom. Borbom – krvavom i beskrvnom.

Balkanskim pokretom otpora!

Veliki i mali

  Savladati rasprostiranje ropskog mentaliteta pojedinaca, grupa, klase, naroda je vjerovatno najteži posao za sve one koji hoće da se bave “velikom politikom” u nastojanju da ostvare neke pobjede protiv onih koji vladaju na bilo kom nivou. Sve to u ime nekih viših ciljeva, pravde, slobode ili jednostavno da bi čovjek lakše disao i bio sa sobom u skladu. No, da bi se uhvatilo u koštac sa tom “gubom u torini” tj.  zarazom koja se opasno širi i po ovim balkanskim prostorima, mora se naći uzrok toj pojavi koja danas postaje opšte mjesto u ponašanju – da se skoro ne osvrćemo na to, niti imamo kritički odnos, a i ne trudimo se da tu nešto promijenimo, smatrajući da nema smisla, da je sve uzalud. Otkud to da ne smijemo ljudima reći ono što mislimo, da se ne smijemo organizovati i pobuniti na radnom mjestu, na fakultetu, da ne smijemo ustati protiv onih koji nas svakodnevno ponižavaju i gaze, i da tako lako pristajemo da nam pljačkaju zemlju, da pristajemo nositi “sramotnoga ropstva lance”, bez svijesti i ikakvog osjećaja o njihovoj težini. Ko nas je to dresirao za te nove kaveze, na takvo ponašanje? Koja nas je to slabost i neljudskost savladala?

Nastavi čitanje

Po vrhovima sindikata govnavom motkom!

  Sve je već rečeno o radništvu na ovim prostorima – da se ono nije nikada formiralo kao proletarijat sposobno da odlučno brani svoje klasne interese, da je dozvolilo da im se prvo partijsko-birokratska vrhuška nametne u drugoj polovini dvadesetog vijeka, a onda da im ti isti „partijaši“, umjesto priča o socijalizmu i boljem društvu, nametnu nacionalizam, mržnju, rat, zločine i još veću bijedu; da su im isti ti partijaši i novopečeni kapitalisti oteli fabrike, koje su bar formalno bile njihove i istjerali ih na ulice ili stavile u ponižavajući ropski položaj. Potpuno razbijena, dezorjentisana i samo sa segmentima klasne svijesti ispoljenim u pojedniim situacijama, neorganizovano i stihijski, ta radnička klasa više ne predstavlja skoro nikakvu trenutnu prijetnju za postojeće režime. Čak se niko i ne osvrće na njihove pojedinačne proteste. Ako se i dese, mafija na vlasti pozove korumpirane vrhove sindikata, malo se puste neka obećanja ili priprijeti silom. U privatnim fabrikama multinacionale, i u uslovima strahovite diktature, radnici ni ne pomišljaju da imaju pravo da pruže bilo kakav oblik otpora, čak ni u odbranu ljudskosti a ne radničkih prava.

Nastavi čitanje

Sutjeska i Afrin

 

  Da li se može uopšte praviti paralela između Bitke na Sutjesci i Bitke za Afrin? Prije svega zbog vremenske distance, drugih okolnosti i tako redom. Zatim, da li je pravljenje te paralele samo pokušaj jedne nategnute konstrukcije? Mi smatramo da nije i da ima niz zajedničkih tačaka u ovim bitkama, prije svega značajnih za analizu daljeg razvoja revolcuionarnog pokreta u novim okolnostima.

  Prije svega, treba poći od osnovne pretpostavke da su i jugoslovenski partizanski i kurdski partizanski nacionalno – oslobodilački pokreti. Drugo, što i jedan i drugi pokret sadrže tu klicu  izgradnje novih društvenih odnosa i „prevazilaženje starog“. Jugoslovenski partizanski pokret, jer se izdiže iznad nacionalnih suprotnosti i mržnje i nudi oslobođenje, prije svega seljaštvu, radništvu i ženama. Kurdski pokret, što se uzdiže iznad nacionalnih i vjerskih podjela i bori se za neke nove odnose u tom vrtlogu imperijalističkih protivjrečnosti, gdje bi, pored nacionalnog oslobođenja i nuđenja ravnopravnosti svim narodima, posebno mjesto zauzele klice ženske revolucije koja ima globalne pretenzije.

  No, da se vratimo na Sutjesku i Afrin i pokušamo objasniti to zajedničko.

Nastavi čitanje