Klasna mržnja

Era malograđanske ideologije, koja je odigrala krupnu ulogu u potkopavanju svijeta socijalizma, nalazi se pred uništenjem od dominirajućih sila svijeta. U pokušaju da sačuva svoje osnove, diktaturi kapitala nisu danas potrebni srednji malograđanski slojevi, niti njihova ideologija oličena bučno u frazama klasnog mira, klasne saradnje među slojevima, socijalne ravnoteže,  vladavini prava, međusobne tolerancije itd. Ti malograđanski slojevi nisu potrebni ni komunističkom svijetu suprostavljenom diktaturi kapitala. Ta dva suprotstavljena svijeta su ponovo podigli nivo sukoba na globalnom nivou, čime su se malograđanski slojevi našli između čekića i nakovnja. Nema mjesta za malograđanske slojeve u svijetu atomiziranih jediniki koje će bespogovorno i slijepo izvršavati zadatke opšteg i globalnog transhumanističkog mehanizma nadnacionalnog kapitala, kao ni u svijetu koji će na globalnom planu označiti emancipaciju proletarijata i svake jedinke ponaosob. Zato je taj krik malograđanskih slojeva tako glasan, posebno izliven na ulicama, ali istovremeno i jalov jer svoju energiju crpi iz svoje dvojne prirode, bez istorijske potencije za suprotstavljanjem  postojećem svijetu. Plač malograđanskog ljevičara, ma koliko bio glasan, jeste samo plač u okviru postojećeg svijeta, jer taj plač, između ostalog, nema u sebi fundament klasne mržnje prema vladajućoj klasi. On je nastao iz nezadovoljstva svojim položajem za boljim statusom u postojećoj hijerarhiji; zbog svijesti da se ne stoji tako dobro u odnosu na vladjuću klasu za koju je pupčano vezan i kojoj tako zavidi, kao i zbog shvatanja da će vladajuća klasa ustuknuti pred njegovim racionalnim argumentima sa humanističkim patosom. A taj postojeći svijet protiv koga se malograđanin buni, protestuje čak i na ulicama, nije ništa drugo nego uvijek isto i staro – klasna borba, krvava klasna borba. A danas, zbog potreba svijeta diktature kapitala da nađe prostor za opstanak, ujedno i mnogo surovija.

Continue Reading

Revolucionarni subjekt i pokreti masa

Veliki istorijski pokreti seljačkih masa u svojim ustancima, sa neviđenim bijesom i njihovim jurišima na zamkove plemića i posjede feudalaca, nikada nisu dali rezultata dok se nije pojavio taj revolucionarni subjekt koji je odigrao tu završnu scenu silaska jedne prevaziđene epohe sa istorijske pozornice. Taj istorijski revolucionarni subjekt je bila odlučna mlada buržoazija koja je željela „prostor za sebe“, a to je značilo ne samo gomilanje sopstvenog bogatstva, nego i prostor za svoje nove proizvodne snage i odnose kojim su upravljali – nove mašine, nove fabrike, nove gradove, nove socijalne slojeve, novi način života i nove slobode za čovjeka. I izgledalo je da je otvoren prostor za neku novu epohu koja je u svojoj „savršenosti“ konačna. No, ubrzo su se pokazale sve protivrječnosti i nedostaci samog novog – da to nije sloboda za sve i da je to u suštini novi oblik ropstva. Continue Reading

Korona i ispod korone

Sve je skoro rečeno o novoj pandemiji i skoro da se nema šta dodati, a opet da se ništa ne zna, i samo se nagađa, šire se glasine i dezinformacije.

Ono što sigurno znamo je da je to samo još jedan evidentirani virusni talas koji napada čovječanstvo sa svim posljedicama po zdravlje stanovništva i neminovnim smrtnim ishodima.

No cilj ovog teksta je jedan pogled iz drugog ugla.

Continue Reading

Za Antifa front žena

  Danas su žene širom svijeta postale glavni oslonac u borbi revolucionarnih pokreta. One su se izborile za status ravnopravnog borca s muškarcima u borbi za pravedniji svijet.

Međutim, žene ovih prostora se suočavaju sa pokušajima da im se uskrate istorijski stečena prava.

Danas se žene ponovo pokušavaju ugurati pod skute patrijathalne porodicie i  morala. Danas im se ponovo nameću religiozni obrasci života prevaziđenih svjetova.

Pored svega toga one su svakodnevno izložene dodatnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima i poniženjima, tortuti i ubistvima.

Nasuprot tome, danas su žene i dalje najobespravljenija i najeftinija radna snaga kapitalističkog društva. Njihov pokušaj oslobođenja od patrijarhalnog ropstva je vodio kapitalističkom ropstvu,  gdje su prinuđene da prodaju svoju fizičku, umnu snagu i gube svoje dostojanstvo.

U trenucima kada se nalazimo pred novim naletom fašizma i sve raznovrsnijih i žešćih fomi modernog ratovanja, mjesto slobodnih žena je ponovo u antifašitičkim pokretima.

Drugarice, ne treba sumnjati da ćemo početi pokazivati i na ovim prostorima šta su vrijednosti jednog pravednijeg svijeta i kako se za njega treba boriti.

Revolucionarna linija

Od kada je radnička klasa stupila na istorijsku pozornicu kao najmasovnija klasa u društvenoj formaciji kapitalizma, prolazila je kroz niz faza svojih teorijskih pogleda i praktičnih perioda u borbi za ostvarenje svojih ciljeva.

Primarni cilj proletarijata tokom cijelog perioda je bio – uništiti klasni društveni poredak, a to znači neprijateljsku klasu kapitalista, njenu državu i samu osnovu koja omogućava vladavinu te klase a to je privatna svojina i robno-novčana proizvodnja.

Za ostvarenje tog cilja klasa proletarijata mora posedovati u svojim rukama sredstva za uspješnost njegove realizacije. Prije svega teorijsku osnovu zasnovanu na naučnom pogledu na svijet, a koja ujedno predstavlja jedan novi pogled na cjelokunost društvenih odnosa i radikalni raskid sa prošlim i prevaziđenim shvatanjima – buržoaskim pogledom na svijet zasnovanim na idealističkim filozofskim predstavama građanskog svijeta, kao i nizom shvatanja pretkapitalističke epohe. To je podrazumjevalo opismenjavanje i naoružavanje proletarijata svojom teorijom koja će pojasniti svijet oko njega sa filozofskih i socioloških pozicija, objašnjavajući ekonomske uzroke sopstvenog položaja kao potčinjene i razvlašćenje klase.

Drugo sredstvo za ostvarenje tog cilja je shvatanje o načinu organizovanja proletarijata kao klase u borbi za ostavarenje svojih ciljeva. Načina na koji će se ona organizovati u revolucionarnu silu, dovoljno moćnu da primjeni saznanja iz svoje naučne teorije. Continue Reading

Glasačka kutija kao zamka buržoaskog državnog aparata

U poslijednje vrijeme uzdižu se političke formacije kojekakvih „radnički samita“, „lijevih frontova“, „demokratskih socijalista“ i sličnih grupacija riješenih da se putem izbora bore za visoke i plemenite ciljeve poput „prava radnika“, „antifašizma“ ili „demokratskog socijalizma“. Njihova retorika poziva na bunt, evocira NOB i zalaže se za korijenite promjene na svim društvenim nivoima.

Međutim, politika takvih grupacija, koliko god bila dobronajmerna ili iskrena, objektivno je sredstvo reakcije. Ona ide u prilog imperijalizmu, nacionalizmu i malograđanskoj ušuškanosti protiv koje se deklarativno bori.

Zašto?

Continue Reading

Dikatura proletarijata

Mnoge pristalice socijalizma se plaše da slušaju o diktaturi proletarijata.  Posebno se to odnosi na sve vaspitane u tradiciji apstraktnog humanizma koji negoduju na svako narušavanje elementarnih prava i sloboda i ne žele da slušaju ni o kakvoj diktaturi. U njihovom poimanju diktatura proletarijata je isto što i sama diktatura buržoazije, tj neuslovljeno ograničavanje ljudskih prava u ime interesa određene grupe lica. Međutim, diktatura proletarijata se javlja jednim od osnovnih postulata marksizma-lenjinizma. Da bi nam bilo jasnije zašto je potrebna diktatura proletarijata, potrebno je najprije znati šta je država. Država je aparatna sila u rukama vladajuće klase. I mada istupa kao sila koja spolja obuhvata društvo i stoji iznad njega, država je u osnovi izraz jednog konstituisanog klasnog društva i neotuđivi  dio njega.

Continue Reading

Pet razloga zašto treba uništiti kapitalizam

Na svakom koraku srećemo probleme koje čovečanstvo u sadašnjem obliku društvenog uređenja ne može rešiti.

Kapitalizam je u svom razvoju stvorio ogromno bogatstvo i učinio ljude robovima tog bogatsva.On je razrešio složena pitanja tehnološkog razvoja i omogućio primenu te tehnike širom planete. No, problemi s kojim se suočava savremeno društvo sa svih strana izgledaju nerešivi. Međutim, na samom delu pred silom stvorenog društvenog bogatstva i naučnim saznanjem nema nikakvih prepreka, i sva globalna pitanja čovečanstva se mogu rešiti ukoliko se ukloni prepreka kapitalizma.

Navodimo 5 razloga zašto kapitalizam treba uništiti.

Continue Reading

Nove tehnologije su osnov uništenja kapitalizama

Nauka i tehnologija ne mogu unaprijed odrediti čemu će služiti. To znači da je naučno-tehnički progres podložan socijalnim ciljevima i zavisi od političke moći. To znači da naučno-tehnički napredak može služiti različitim i suprotstavljenim ciljevima u zavisnosti od društvenih odnosa koji vladaju, tj. koja klasa posjeduje u svojim rukama sredstva proizvodnje. (Staljin: „Mašine su, poput jezika, ravnodušne prema klasama“.) One mogu služiti i za masovno uništenje ljudi. Stoga, pogubnost kapitalizma nije u tehnologiji koja vlada nego u društvenim odnosima na kojim on počiva, kojih se grčevito drži i silom brani – u samoj „zloj prirodi“ tog sistema.

Continue Reading

Malograđani će upropastiti sve

„Brzo, brzo kanarincima zavrnite šije da kanarinci komunizam ne zadave.“  V. Majakovski

  Analiza svih socijalističkih revolucuija dvadesetog vijeka pokazuju neke zajedničke karakteristike koje su ih učinile mogućim, odnosno da su sve one trpjele poraz i zbog nekih zajedničkih uzroka. Svakako da uspjeh svih tih revolucija je zavisio od eskalacije krize samog kapitalizma, odnosno kada su se imperijalističke zemlje nalazile u otvorenim sukobima i protivrječnostima koje nisu mogle savladati. Tu treba dodati još bitna dva elementa – što je postojao odlučan subjektivni revolucionarni subjekat koji je održavao interese obespravljene klase i slojeva i koji su podržavali taj revolucionarni subjekat, bez obzira na sve teškoće sa kojima su se suočavali i jedni i drugi. Porazi koje su trpejele sve te revolucije, nakon niza decenija, imaju neki zajednički imenitelj – oburžoazenje partijskog i državnog aparata i revizionizam kao posljedica toga, što je vodilo kapitulaciji pred klasnim neprijateljem. U svim tim porazima socijalističkih revolucija osnovu, „pogonsko gorivo“, činili su malograđanski slojevi i nametanje njihove svijesti kao pravila ponašanja cijelog društva. I upravo se kvalitet jedne socijalističke revolucije ne mjeri samo uništenjem kapitalističke klase koja posjeduje sredstva za proizvodnju, osvajanjem vlasti i uspostavljanjem diktature proletarijata od strane svih tih potlačenih i obespravljenih, nego i sposobnosti revolucije da ne dozvoli da malograđanski slojevi opstanu kao posebni sloj. Zadatak revolucije je da taj sloj vremenom proletarizuju, odnosno oduzmu mu osnovu „posebnosti“.

Continue Reading