Čiji je 9. maj?

Print Friendly, PDF & Email

Dok se cio svijet približava opštem sukobu izgleda da raste i potreba da se obilježi 9. maj, kao Dan pobjede nad fašizmom, a i kroz to navodno neutralni Dan Evrope. Spisak onih koji prisvajaju taj datum je iz godine u godinu sve duži, i u srazmeri sa rastom samog fašizma i on raste. I taj spisak dobija groteksne razmjere, tako da se u opštoj papazjaniji postavlja pitanje – da li je taj dan trenutno potpuno obismešljen, i da li ga treba uopšte obelježavati? I zašto ga obilježavati kada sa antifašistima pred spomenicima zajedničke kolone i raznih nacionalista, predstavnika modernog fašizma i diktature kapitala, pa čak i onih koji su direktno odgovorni za zločine novijih datuma. Uz smjerno klanjanje milionima poginulih i uz zaboravljeno obećanje – “da se više nikada ne ponovi”, poklonitelji će biti uvučeni u novi vrtlog smrti, bilo kao nemoćne žrtve ili kao kreatori samih zločina. Sve kulise su već postavlljene, i treba samo dati znak za početak.

Na prostoru bivše Jugoslavije raste broj tzv. nostalgičara. Onih koji su se sjetili NOB-a, Tita i herojskih vremena. Sjetili su se kada su već sve izgubili. Pa bi da klanjanima pred mermernim pločama, spomenicima vrate ono što se vratiti ne može. I klanjaju pred antifašističkim spomenicima zejedno sa ustašolikim, četnikolikim, natolikim i drugim predstavnicma. Da se barem brane ili otimaju za te mermerne ploče, imalao bi nekog smisla. Čak ni to.

No šta je suština ove jagme kod ovih bitnih oko proslavljanja 9. maja?

Kod Evropaljanja je ta želja da se najpre izvrši propagandni efekat s ciljem ekspanzija modernih oblika fašizma, a danas da se sačuvaju i njeni temelji od raspada.

Kod Putina je želja da se 9. maj i herojska vremena SSSR-a, Crvene armije i Staljina, podvedu pod interese sadašnjeg ruskog imperijalizma.

Kod Vučića je želja da podizanjem spomenika stradalim Njemcima na kraju rata podanički dodvori njemačkim imperijalistima i da ubrza proces revizije istorije u samoj Srbiji.

Kod “antifašiste” Đukanovića je podizanje spomenika palom njemačkom vojniku bila želja da se ubrza ulazak CG u NATO kao najamoćnijeg zaštitnika modernog fašizma.

Kod Kolinde je želja da balansira između ustaške u partizanske Hrvatske.

Kod Ciprasa da unovči žrtve fašizma i smanji opšti dug prema nalogodavcima.

I tako redom.

U takvoj opštoj zbrci i histeriji oko datuma i spomenika mora se naći i adekvatni odgovor onih snaga koji žele napraviti proboj prema budućem.

U tom odgovoru u nema mjesta za spomenike Draži Mihailoviću, rehabilitiaciji Milana Nedića i misama za Antu Pavelića – za ulice raznih zločinaca.

Ima mjesta samo za pitanja i spomenike milona žrtava tzv. trenzcije koji devetomajski poklonitelji tako revsnosno sprovedoše, sve u interesu krupnog kapitala i sopstvene vlasti.

I u tom odgovoru nema mjesta lažnom vraćanju i kićenjem herojskom prošlošću.

Ta herojska prošlost zahtijeva dostojanstveniji odgovor.

“ Mrtvi su mrtvi,
Što ne zapuca i ti danas da bi oni opet živi bili.“

Print Friendly, PDF & Email