Prije jednog vijeka, pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, sve se uskomešalo. Nije se slutilo da će taj rat otvoriti novu epohu u istoriji. Rat je po prvi put bio opšti, svjetski, koji će se okončati sa milionskim žrtvama, neviđenim stradanjima, nestankom tri carevine koje su mislile da su njihova carstva „od boga dato“ i pomaljanjem jedne nove epohe koja će u narednom vijeku označiti neprestani sukob između rada i kapitala u svjetskim okvirima. I ovo sadašnje vrijeme počinje neodoljivo da podsjeća na to od prije jednog vijeka. I sada je nekako slična situacija – velike imperije su se uhvatile u koštac, a da li će biti opšteg rata to ne znamo, vjerovatno hoće. No, tek sada kao da postajemo svjesni da taj rat i nije prestajao, samo su se akteri povremeno malo primirili, da bi prikupili snagu. Rat i danas traje skoro svuda i u raznim formamapropaganda je sa ovim masovnim medijima postala jos lažljivija i agresivnija, ekonomski rat je otvoren i brutalan, a sa oružjem se ratuje sve više i više – u Ukrajini, Siriji, Avganstanu, širom Afrike i tako redom. A svaki rat zahtijeva opredijeljenje kao i prije sto godina. I tada su sa ushićenjem stali uz „cara svoga ruskog“ – „baćuska naš milij“ i klečali po ulicama uz mirise tamjana. Drugi su disciplinovano, navikli na red i poredak, stali na „vrata Evrope“ uz kajzere, nadvojvode, uz jedan svijet koji je bio izdisaju. I jedni i drugi su ginuli baš, na stotine, hiljade, milione. Za koga i za šta? Razumljivo je zašto su seljačke i radničke mase Evrope, regrutovane dobrovoljno i na silu morale u taj rat, ali nije baš jasno nešto drugo što se desilo i što se izgleda ponavlja. Zašto su oni koji su bili i protiv rata i tih carevina izdali sva svoja uvjerenja i stali uz nacionalne i vjerske barjake, a u suštini uz interese vladajuće klase? Samo rijetki koji su ostali u manjini i kojima je pripala budućnost, poput Lenjina u Rusiji i Tucovića u Srbiji jasno su ustali protiv imperijalističkog rata. Tako i sada, kada su naoštreni noževi za nova klanja, po Evropi i Balkanu, tzv.evropski ljevica, koja bi trebala da mobiliše masu protiv imperijalističkog rata, nije spremna na to. Nije spremna da se odupre sili klasnog protivnika, a idejni trulež koji se širi iz njenih redova samo pomaže imperijalistima da regrutuje nove horde fašističke ološi za neka nove pogrome.
Kako je to na Balkanu?
Na Balkanu je sučeljavanje imperijalista sve izraženije, ali i sa dozom zadrške, znajući unaprijed da je potpaljivanje balkanskog bureta baruta, gašenje i onako prigušenog svijetla u balkanskoj krčmi, uvijek bio početak za nešto veće i mnogo opasnije. Mase na Balkanu se milom ili silom uglavnom guraju u tri kolone. Prva je “evropska” kolona koja je pod kontrolom agresivne ekonomske i vojne sile zapadnog imperijalizma , druga kolona je “proruska” koja vidi svoju šansu u militantnom usponu ruskog imperijalizma, a treća je “islamska” u raznim oblicima. Tapolarizacija nadilazi sve ostale, i trajaće dokle god se imperijalisti ne istroše ili se ne pojavi sila koja nadilazi sve to i potire, nemilosrdno ih potire.
Takođe, na Balkanu se u slaboj anemičnoj ljevici, već reflektuju te dublje podijele. I ljevica, ma kako bila slaba, je takođe polarizovana. Tu imamo, tu “evropsku ljevicu” – “ pse na lancu imperijalizma”, koji se posredno trpaju da odrađuju posao za njih. Oni su u krajnjoj instanci peta kolona zapadnog imperijalizma. Oni su ti koji sa svojim pacifizmom, reformizmom, legalizmom, i iznova “novom ljevicom”, unose idejnu zbrku, dok se nemilosrdno ratuje i porobljavaju narodi širom svijeta. Oni su tu da svojom malograđanskom servilnošću, neodlučnošću i kukavičlukom, omoguće da se na Balkanu učvrsti čizma zapadnog imperijalizma, sve pod devizom borbe protiv kapitalizma. Oni mašu parolama “demokratskog socijalizma”, dok se Evropa militarizuje, fašizira, kreće u nove ratove i gazi sva dostignuta radnička prava.
Drugi su još gori – “ljevičari” koji još nisu iskoračili iz prošlosti i staju na reakcionarne pozicije odbrane ruskog imperijalizma od nasrtaja zapadnih imperijalista. Ta “ljevica” je reakcionarna i spremna da sarađuje sa nacionalističkim i fašističkim strankama u odbrani pravoslavlja, slovenstva itd.
No, iskustvo Drugog svjetskog rata nam govori da je samo sila utemeljena na internacionalizmu, kao što je partizanski pokret Jugoslavije, Albanije, Grčke i Bugarske bila ona snaga koja je mogla da pobijedi fašističke pokrete i petokolonaške kolone i donese novi život. Ta sila je optuživana da je anacionalna, da je protiv vjere, bez morala. A ona je imala jasan cilj – osloboditi zemlju i narode od okupacije, ujediniti narode i skinuti kapitalistički jaram. I uspjeli su! Danas je sve skoro isto. Samo što još nema toliko stranih vojnika a biće. I što domaći petokolonaši još nisu obukli uniforme a hoće. Već ih naoružavaju i treniraju. I to redom policiju, vojsku, a naći će se i još neke nove forme. U sadašnjoj situaciji neokolonijalnog porobljavanja, graditi silu koja će se povezivati sa svim tim balkanskim obespravljenim masama, bez obzira na naciju i vjeru, jeste put ka slobodi. I tu silu balkanskog pokreta mogu podržati obespravljene mase, jer one nemaju šta da izgube. One su već izgubile, jer su bez posla, bez primanja, u stalnom siromašenju, uglavnom bez porodice ili sa razbijenim porodicama i bez budućnosti ako se nešto radikalno ne promijeni.
No, obespravljene mase mogu završiti i u drugim uniformama i za interes tih imperijalista. Upravo je zadatak revolucionarne ljevice da odvraća mase da ne budu uvučene u imperijalističke ratove, i da ne obuku uniforme koje su im domaći petokolonaši namijenili. Da ih odvraća da ne služe interesima imperijalista i njihovih slugu. Da ne staju pod nacionalne i vjerske barjake – niti evropske, ruske, hrišćanske i muslimanske i, posebno, lažno crvene… Zapaliti sve te barjake da gore, inače će gorijeti i ljudi i djeca, naši domovi, i nicati naše kolone kolone beskućnika bez cilja. Jer oni nose samo sukob, klanje i propast. Američki imperijalizam je zlo. Evropski imperijalizam je zlo. Ruski imperijalizam je zlo. Turski režim je zlo. Balkanski režimi su zlo. Radikalni raskid i rušenje toga svijeta, od strane obespravljenih masa, je spas za balkanske i evropske narode.
Ovo sve izgleda radikalno, do kraja izoštreno i apokaliptično, ali je najgore za mase ako “zabijaju nos u pijesak”. Deset godina prije raspada Jugoslavije valjalo se zlo prije nego što je krenulo da se materijalizuje. I svi su ćutali, po onoj “neće nas”. A došlo je. Tako će i sada doći i na Balkan, ponovo. To je istorijsko klatno kojem ne možemo pobjeći, ali se možemo oduprijeti, iz bilo kojihrazloga, a najviše zbog opstanka i budućnosti. Početak otpora je svakako ako na lomaču fašističkih, nacionalističkih, neoliberalnih i vjerskih barjaka priturimo i koji od ovih lažno ljevičarskih.
Podignimo visoko crveni barjak nad Balkanom!
Za jedinstveni balkanski pokret otpora!
Balkan balkanskim narodima!