Štampaj Štampaj

Diktatura kapitala, fašizam i klasna borba

pesnica  Polazeći od stava da fašizam nije samo jedan od oblika ispoljavanja kapitalizma, u vidu posledice njegove duboke krize, već da kapitalizam i ne može više da postoji, a da ne ispoljava svoje fašističko lice, zadat nam je imperativ da stavljamo znak jednakosti između borbe protiv diktature kapitala i onoga što se danas imenuje fašizmom.

  Pokušaj da se otupi oštrica antifašizmu tako što bi se sveo na folklorno i deklarativno, ili čak krajnje kapitulantsko traženje samih antifašisita od režima da se obračunava sa fašizmom na ulicama, direktno je u službi diktature kapitala. Zato je zadatak antifašista danas ne samo da se organizovano suprotstavljaju toj diktaturi, već i svim njenim isturenim odredima u vidu fašističke ološi.

  Svjedoci smo da uz asistenciju samih režima povampireno divlja ustaštvo po Hrvatskoj i dobija čak tu institucionalnu i zvaničnu formu, čime se primiče režimu Srbije čiji su moćnici ponikli iz četničkog šinjela, i gdje je izvršena potpuna rehabilitacija tog pokreta, a vrši se i ubrzana revizija istorije. Na red je došla i rehabilitacija otvorenih kvislinga, poput Nedića, dok je dozvoljen rad fašističkog ljotićevskog pokreta. U parlament su ušle klerofašističke stranke. Slična je situacija u tzv. Republici Srpskoj gdje se za vlast bore dvije struje četničkih pozicija. U Crnoj Gori je poznata sprega mafije i sada već svjetskog kapitala. U njoj je sve manje “crnogorskih” obeležja, ostali su još samo simboli i datumi u vidu tragova crnogorske nezavisnosti, istorije a i čuvene “etike čojstva”. Crna Gora ubrzano nestaje, gubeći svoj slobodarski identitet, pretvarajući se u malu oazicu za potrebe svjetskog kapitala. Na Kosovu je režim u službi podaništvu, dok su albanske mase razapete između želje da se oslobode svih tutora, korumparanog režima, ali i svijesti o svojoj nemoći da trenutno promijene odnose snaga. U Makedoniji su se mase pokrenule, kao nekada u BiH, ali je taj pokret iniciran i usmjeravan više spolja nego što ima stvarnu revolucionarnu klicu. Posle privremenog poraza, bošnjačke mase, bez jasne revolucionarne organizacije, idejno lutaju između imaginarnog sjećanja na nekadašnju Yu i BiH, bošnjačkog nacionalizma i pojava religioznog fundamentalizma. Grčke mase su pacifizirane izdajom sirizijštine, i treba vremena da njihova borba ponovno dobije potreban zamah. Bugarske mase su dobrim dijelom opijene nacionalizmom i uvučene u suprotstavljanje turskom imperijalizmu.

  Šta činiti?

  Stavljanje jednakosti između fašizma i diktature kapitala prvi je korak, a tome slede koraci koji izlaze izvan samog sistema diktature kapitala u suprotstavljanju svjetskim imperijalistima To je ona, sada tanka istorijska linija koja nas dijeli, a koja može postati suštinska.

  Šta dalje činiti?

  Voditi klasnu borbu. Pružiti masama alternativu u smislu da se jedino kroz klasnu borbu mogu osloboditi tih okova koji im se nameću. Ne samo sa stalnim povećanjem stepena eksploatacije, nego što se od njih traži da budu “Veliki” Srbi, Hrvati, Albanci, Bošnjaci, a ujedno i poslušnici domaćeg mafijaškog kapitala i tog kapitala čiji je NATO zaštitni znak.

  Ko može voditi klasnu borbu?

  Sigurno ne smušeni malograđanski intelektualci u iskrenoj namjeri da budu “humani “, ili da budu deo “progresa”. To mogu oni kojima je već isključena struja, koji imaju jedan obrok dnevno, koji su “višak sistema”, na “margini”. To mogu i oni primorani da svakodnevno rade sve više i više, da poslušno savijaju kičmu gubeći ostatke svog “ja”. To mogu mladi koji anticipaciju jednog drugog svijeta žele da žive bez prisilne nacionalne pripadnosti , religijskog opredeljenja, bez tutorstva nacionalne države, multinacionalnih kompanija i svjetskih finansijskih institucija, bez svih tih monopola i ropstva.

  Kako se danas vodi klasna borba?

  Potrebno je učiti i samo učiti od svih pokreta širom sveta koji su već davno prešli te početne korake i sada stopljeni sa masama, uveliko predstavljaju pretnju domaćim kapitalistima i samom svjetskom maštabu.

  A da su se mase pokrenule u svjetskim okvirima, to je već evidentno, kao i da će te mase pobjediti bez obzira na desetine, stotine mrtvih koje više ne registruju mediji u službi imperija zla.

  Imperijalisti pripremaju geta, tvrđave, logore za nepoćudne i izbjeglice, i to više čak i ne kriju niti će od toga odustati. Istovremeno, svjetske mase u svom nadiranju jačaju temelje jednog novog svijeta. I on je već tu! Samo treba uništiti, nemilosrdno uništiti okove sadašnjeg ropstva, kao što je to uvijek bivalo tokom istorije ljudskog roda. Inače neće biti ni samog svijeta, ma kako on lijepo izgledao uhvaćen sa kosmičkih daljina objektivima svjetskih medija u svom predivnom plavetnilu, koje od oka prekriva sav njegov jad i bijedu. Toj količini nepravde, postaje sve više tijesno u tom plavetnilu, te ona i sama poprima kosmičke razmjere.