- Partija rada - http://www.partijarada.org/partijarada -

Istrajavanje na ideji

1609763_986168584731959_5747545978313801739_n [1]  Jednom je rečeno da sve velike ideje na ovaj svijet dolaze na glinenim nogama. To nam je poznato iz istorije ove civilizacije, a praksa i danas to potvrđuje. Teško je biti vijesnik, pionir, u bilo kojem obliku ljudske djelatnosti. Vjesnici su uvijek prvi na udaru. Ne uklapaju se i štrče – opasni su za postojeće, kako god se okrene. No, oni moraju biti spremni da podnesu sve te udare, bez obzira na cijenu koja se plaća, i koja je najčešće vrlo bolna – nepriznavanja i ponižavanja; uništeni lični životi i porodice; zatvori i pogibije. Treba sve to izdržati, a može se jedino ako si ubijeđen u ispravnost ideje, odnosno ako se ona potvrđuje u praksi. U suprotnom je to naučno neutemeljenje, umjetnički ili politički promašaj, ili čak fanatizam koji vodi u slijepu ulicu… 

  Onima koji su se u protekla dva i po vijeka bavili marksističko-lenjinističkom idejom trebao je taj pionirski napor da je iznesu na svijetlost dana, da je približe masama, i da je odbrane od svih pokušaja nepriznavanja, minimiziranja, zabrane i uništenja. 

  Borba za marksističko-lenjinističku ideju je ponovo aktuelna, iako je samo prije par decenija izgledalo sasvim drugačije. To je rezultat istorijske nužnosti, krize sadašnjeg svijeta kapitalizma, ali i kao posljedica borbe onih koji su bili najviše ubijeđeni i spremni da brane m-l ideju. Pomenimo samo neke u ovom trenutku, kao što je kurdski pokret, turski revolucionari pokret, maoistički pokret Indije i Filipina, pokreti u Kolumbiji, Peruu i Meksiku, grupe urbane gerile po Evropi. I sve ih je više i više. A samo par decenija unazad to su bile male grupe izolovane od masa, ali koje su uporno insistirale na odbrani ideje, potpuno ubijeđeni da ona korespondira sa samim tokom istorije. I oni su u toj prvoj fazi uvijek označavani kao teroristi, sektaši, proganjani su i ubijani od režima, dok su sa druge strane žigosani i od onih koji su takođe nosili iste zastave i simbole, ali nisu imali snage i smijelosti da istrajavaju. Ti drugi nisu nisu izdržali test istorije i nestajali su sa političke scene ili danas služe samom kapitalizmu kao sporedni dekor u pokušajima unošenja smutnje u pobunjenim masama. Danas se ponovo visoko vije crveni barjak, ali u rukama boraca revolucionara. I odjednom se m-l ideja počinje činiti mnogo jačom nego što je stari svijet želio to predstaviti. Ponovo počinju da jačaju shvatanja da se kroz tu ideju može odbraniti ovaj svijet kako ne bi potonuo u varvarstvo – u lanac neprekidnih ratova koji pokreću imperijalisti radi očuvanja svojih pozicija i radi odbrane jednog svijeta koji je već rekao sve dobro što je imao da kaže i sada proizvodi samo zlo. I to proizvođenje zla, mora buditi i pojedinačnu i grupnu želju masa da se suprotstave takvom svijetu. Zato će se pojedinci i obespravljene klase i mase sve više „naoružavati“ sa idejama koje u u sebi nose najviše toga ljudskog – ravnopravnosti i slobode, ukidanje svih oblika ekonomske eksplotacije i političke dominacije. Ne treba ponavljati da će se i same ove ideje poslije ostvarenja te istorijske nužnosti, naći u muzeju starina zajedno sa kapitalizmom i njegovom privatnom svojinom i državom. Normalno, ako svijet do tada pretekne i mi u njemu…

  Stajanjem po strani se ne može braniti ideja. Ona se danas brani na frontovima i sa puškom u ruci. Ako nisi spreman za pušku, onda kroz organizovani rad u pokretu koji zagovara rušenje diktature kapitala. Ako nisi spreman za organizovani politički rad, onda čini bar neke pokušaje suprotstavljanja tom svijetu neslobode. A ako nisi spreman ni za to, onda ćuti i ne kukaj, jer si saveznik sistema i sukrivac stanja. Sukrivac si zato što nemaš posao; što plaćaš školovanje; ne možeš se liječiti, što ne možeš više izdržati taj pritisak i teror na poslu; što te svaki dan ponižavaju i otimaju sve više, što pristaješ na laž i sam lažeš… Onda pristaješ da budeš robom – jeftinom robom, robe!

  Nikad robom! 
  Jedino revolucijom!