Narodi na Balkanu su dovedeni u novi položaj neokolonijalnog ropstva. I dok se predstavnici političkih elita po balkanskim državama kočopere u lažnoj ozbiljnosti sa srednjovekovnim zastavama, grbovima, restauriranim dvorovima, „nacionalnim ponosom“, ali i sa istančanim osjećajem za profit, pljačku, surovu eksplotaciju, i sa malogradjanskim žalopojkama nad teškim životom svog naroda, u stvarnom odnosu političkih snaga oni skoro ne predstavljaju ništa. Oni su obični poslušnici krupnog multinacionalnog kapitala. Narod bio rekao – krpe. Zato se ove krpe i ponašaju kako im se kaže, odnosno i potpisuju tamo gde im se uperi prstom. Sve ostalo je obična predstava za narod. Najbolji primjer za to je način na koji su su pod pritiskom močnih režimski predstavnici Beograda i Prištine došli do najnovijeg dogovora.
U Srbiji se decenijama potpiruje mržnja prema drugim narodima, a posebno albanskom, prema kome se većina odnosi sa kolonizatorskim prezirom. Slom militantnog velikosrpskog nacionalizma, izazvan spoljnom silom, nije doveo do poraza samog nacionalizma u Srbiji. Njegova snažna prisutnost nije samo rezultat istorijskog nasleđa, realiteta klasnih odnosa i trenutnog stepena razvijenosti, već se on permanentno prozvodi i neguje od strane samog režima. Ta poizvodnja nacionalizima je u funkciji održanja režima na vlasti, u sprečavanju radikalnijih socijalnih pokreta, ali i kao prelazna faza ka legalizaciji fašizma. To je i dio odgovora zašto opstaju sve te fašističke organizacije, a sama vlast je sve manje „gadljiva“ na fašističke „ispade“. Slično se ponaša i vladajuća elita u i Prištini. Činjenica da za albanske mase borba za nacionalnog oslobođenja nije dovedena do kraja koristi se kao sredsvo za održanje na vlasti, iako su socijane prilike u društvu izuzetno teške.
Situacija u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji je ista. I tu političke elite shvataju da je za njih isplativo da se još igra na proizvedene podjele, bilo da je to podijeljenost po entitetima u BiH, srpskocrnogrskoj podjeli u Crnoj Gori, albanskomakedonskoj u Makedoniji.Međutim, ne može se socijalno nezadovoljstvo stalno guštiti potpirivanjem nacionalizma. Kod srpskih, albanskih, bošnjačkih, makedonskih, crnogorskih, hrvatskih, a da se ne govori o grčkim masama, prodire svijest da je „njihova“ teritorija, država i nacionalni ponos izgubljen u korist novih kolonizatora čije su banke, krediti i dugovi peta kolona, okupatorska čizma i preki sudovi sa spremljenom omčom oko vrata. I ta probuđena svijest će jačati iz dana u dan, postajući osnov za razvoj nove političke alternative, a što će sa druge strane ojačati i fašizam kao sredstvo odbrane režima i kapitalističkih odnosa uopšte.
U postojećim uslovima još teže je kod masa razviti ideju da se narodi Balkana samo ujedinjeni mogu suprotstavljati savremenim kolonizatorima. I ta ideja o ujedinjenju balkanksih naroda, ali ne kao novo ropstvo pod diktatom modernog fašizma, tek je u povoju. Ona ima moćne protivnike kako u modernom fašizmu, koji je danas skoro zaokruženi totalitarni ideološki sistem neoliberalnog kapitalizma, tako i u primitivnom domaćem fašizmu i klerofašizmu. No svi ovi „domaći“ , bez obzira na svoje histerične urlike protiv modernog fašizma, u suštini su zavisni od njega, i koji ih svojom silinom i istorijskom nužnošću nadjačava i podvodi pod svoje ciljeve.
Sa druge strane, obespravljene mase na globalnom nivou su se pokrenule i pružaju sve veći otpor modernom fašizmu, jer je to uslov njihovog opstanka i slobode. Refleks te globalne pobune će se nužno odraziti i na narode Balkana, ma koliko oni to u ovom trenutku željeli ili ne. To će biti i ogroman zadatak za mase na Balkanu – stati u red pobunjenih naroda kao svoja istorijska obaveza i čast, kao imperativ slobode.
Stvaranje balkanskog pokreta otpora je istorijska neminovnost, i on će se izgraditi na principima jednog novog svijeta koji u sebi neće sadržati poglede patrijarhalnog svijeta i zakonitosti kapitalističkog ropstva i eksploatacije. Taj pokret će se suprotstaviti modernom fašizmu čiji je cilj potpuna dominacija i kontrola masa i naroda. To suprotstvljanje će nositi u sebi i surpotstavaljanje svim onim konzervativnim snagama koji su relikt tog svijeta i koji moderni fašizam koristi kao pomoćna sredstva radi lakšeg ostvarenja svojih ciljeva, poput religijske zatucanosti ili raznih, masovnih podkulturnih sadržaja.
Realnost temeljne krize kapitalizma će učiniti besmislenim sve otrcane ideje o mogućnosti reforme kapitalizma, a koju sve tiše zagovaraju predstavnici srednjih slojeva istjerani na čistinu silinom ekonomske krize.
Stvaranjem pokreta optora na Balkanu podrazumijeva i nestanak ljevičarske grupe i partije koji su danas surogati istinskog revoluciornog pokreta. Oni su samo tanka pokorica iluzije koja će se lako razbiti pred silinom pobuna narodnih masa.
Praksa klasnih borbi nas uči da će domaći kapitalisti i političari biti i te kako brutalni u obrani sopstvenih pozicija i pozicija multinacionalnog kapitala. Oni su stvorili represivnu silu i svakodnevno se radi da se ona ojača. Na lancu se u rezervi drže i fašističke ulične falange spremne za regrutovanje u sistem i na juriš na sve što je progresivno. Dotle je i sam moderni fašizam već stvorio sijaset novih zakonskih odredbi kojima ima i formalno pokriće za brutalni obračun sa svakim oblikom surpotstavljanja njegovom pokušaju za globalnom dominacijom.
Klasna revolucija na Balkanu se neće desiti preko noći. Preduslov za njeno izbijanje je da se nastavi produbljivnje globalne krize i da mase odbace nacionalističku idelogiju, kao i da se stvoriniz revolucionartnih grupa. Za nju je potrebno i iskustvo u klasnim bitkama. Revolucionarni pokret se ne može stvortiti samo na ulici, demonstracijama, štrajkovima i zahtjevima da kapitalizam ode.To su samo praktične pokazne vježbe na putu vodjenja mnogo ozbiljnijih klasnih bitaka. I tu borbu ne mogu voditi oni koji na svojoj koži ne osjećaju surovost kapitalističkog svijeta, kojima svakodnevno ne krče crijeva, ne znaju šta je to ne raditi godinama, ili raditi bez osnovnih prava i za minimalnu nadnicu, raditi do iznemoglosti, sticata ali morati sve više davati jačima, biti „slobodan“ a ne biti svoj.To može samo ona klasa koji u rušenju tog svijeta vide za seba jedinu alternativu i smisao svog postojanja – oni koji ne mogu biti slobodni dok i drugi to nisu.
To može samo organizovani proletarijat prekaljen u klasnim bitkama.