Pomoći ljudima u nevolji su osjećaj i potreba koji su itekako prisutni kod ljudi na Balkanu, zajedno sa stalno podsticanom mržnjom da se naudi i nanese zlo prvom susjedu samo ako je različite vjere, nacije, opredeljenja… pa i zbog samog njegovog izgleda. I ta borba dobra i zla, progresa i zaostalosti, pravednosti i sveopšte nepravde je nešto od čega se ne možemo lako osloboditi, čak ni onda kada nam se čini da materijalno situirani možemo pobjeći u osamu svoje sebičnosti i neosetljivosti za ljudsku patnju.
Tako i sada preko problema izbjeglih sa područja ratova se polarizuju društva država Balkana i Evrope. Dijele se na one koje rješenje za izbjeglice vide u „konačnom rješenju“, kao nekada nacisti, ma kako to vješto prikrivali. I taj scenario je dobrim dijelom u praksi na samom terenu. Drugi bi da pomognu, umirujući savjest, ali da ne ugroze svoje „ostrvo slobode“ – pomoći, ali nek idu što dalje od kuće, grada, Srbije, Makedonije, Grčke… Neki viču – nek idu kod onih koji su uzročnik njihove patnje, a istovremeno žarko priželjkuju da oni ili njihova djeca nekako dobiju vizu ili posao kod tih uzročnika patnje.
Rješenje je prosto kao što je uvijek i bilo sa svim izbjeglicama – ponuditi im svoj dom i nek ostane koliko oće, dok se ne snađu, ma koliko ih bilo. A “konačno rješenje” je mnogo dublje i pravednije – tjerajmo uzročnike patnje i sa ovih prostora Balkana. Tjerajamo NATO, ostale imperijaliste i njihove revnosne sluge. Ako ih ne budemo tjerali, onda smo već ovjerili kartu za neke druge kolone, srušene domove, siromaštvo i beznađe. Nije kasno, niti su oni tako moćni sa svojim slugama u diktaturi kapitala.
Balkan bez NATO pakta, ostalih imperijalista i njihovih slugu!