O narodu se može govoriti na dva načina – stoka, koja je zaslužila da bude gažena, i o njegovoj snazi da u određenim istorijskim trenucima napravi istorijski iskorak. U prvom slučaju se govori o stoci koja je spremna da služi, prašta i ulizuje se svojim vlastodršcima. I to nije karakteristično samo za Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance… To je nešto univerzalno. Samo su forme tog sluganstva različite. I to traje dok se ne stvore određene istorijske okolnosti, odnosno, kako bi neki rekli, dok stepen klasnih protivrječnosti ne dođe do pucanja.
Poznata je epska pjesma „Početak bune protiv dahija“ kada sveci pozivaju sedam puta srpski narod, raju, na pobunu protiv dahija, ali se oni ne usuđuju na taj čin, iako je njihov položaj bio takav da se zlo više nije moglo trpiti. Da bi se narod pokrenuo iz svog stanja letargije i pasivnosti, potrebna su dva uslova: da je stanje postalo neizdrživo i da postoje ljudi, organizacije, pokret koji će to nezadovoljstvo i očaj kod masa iskoristiti da ih pokrene samo u jednom smjeru – na pobunu . Ukoliko nisu ispunjena oba elementa, stanje apatije i beznađa može potrajati decenijama.
Pobuna je univerzalno ljudsko pravo i niko ga ne može oduzeti ljudima, ma kakvi zakoni bili, ma kakve prijetnje i ma kakva se diktatura i represija sprovodila. To je jednostavno sastavni dio ljudskog oslobođenja, njegove težnje da bude slobodno biće.
Da li je normalno da se stopa nezaposlenosti na ovim prostorima Balkana uglavnom kreće oko 30%, a negdje i oko 50%?
Da li je normalno da narod nema pravo na besplatno liječenje i školovanje, pravo na krov nad glavom, već da crkava baš kao stoka; da toliko pametne i sposobne djece ostane uništeno, da vlada demografska kuga jer nemaju niti krov nad glavom niti posao… ?
Da li je normalno da radnici pristaju da im se uskraćuju neka prava koja su imali prije stotinu godina (pravo na štrajk, sindikalno organizovanje, pravo na redovnu platu, osmočasovno radno vrijeme itd.)?
Da li je normalno da bande kapitalista i političara ne polažu račune nikome?
Da li je normalno da bande globalnih kapitalista uzimaju sve što se uzeti može, bez ikakvog otpora i uz pomoć domaćih političara?
Da li je normalno da su ljudi dovedeni u položaj da prodaju svoje dostojanstvo da bi ostvarili neku, čak i minimalnu, egzistenciju?
Da li je normalno da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji?
Ništa tu nije normalno. I tome se mora stati nogom za vrat. Ko neće da bude rob mora da razmišlja samo o jednom univerzalnom pravu – o svom pravu na pobunu i borbu, individualnu ili zajedničku. U suprotnom, svako od nas je niko i ništa, samo jedan prolazni dio sistema, sluga ili rob kako priliči takvom podređenom stavu.
Imali smo na početku godine pobunu masa u BiH, ali nije bilo snage koja bi ih predvodila ka njihovim osnovnim ciljevima, pa su vlastodršci uspjeli da prežive.
Pobuna je čin oslobođenja i to je jedini trenutak kada smo iznad, na nivou svjesti da smo to što jesmo. Kada smo slobodni ljudi i kada se nećemo stidjeti što smo postojali. No, pobuna je ništa ukoliko je stihijska, neorganizovana i kada nije usmjerena ka jasnom cilju.
Oni koji pozivaju na pobunu moraju biti u prvim redovima, za prava klase i slojeva koje zastupaju. Oni prvi treba da, najprije svojim primjerom, pokažu da pobuna ima smisla. I tada je sa pravom možemo nazvati – narodna, klasna, radnička, revolucionarna!