Razgraničiti se!

plakat  Uzroke slabosti koje već dvije decenije pokazuje tzv. ljevica na prostorima bivše Jugoslavije bi mogli tražiti u revizionizmu koji je faktički uništio istinski revolucionarni pokret, u širim procesima u okruženju u tzv. “slomu komunizma”, u dominaciji nacionalističke svijesti, ratovim i snagama restauracije kapitalizma itd… I vjerovatno u svemu ima istine. No danas, u uslovima globalnog pokreta masa, kada je kriza kapitalizma temeljna i odražava se nizom ratova protiv naroda svijeta, postavlja se jednostavno pitanje – gdje je revolucionarna ljevica na prostoru bivše Jugoslavije. Odgovor je – nema je ili, preciznije, ima je u naznakama.

  Sve ljevičarske grupe – tzv. anarhisti, staljinisti, trockisti, titoisti, antifašiti, razni novi… ne predstavljaju nikakvu ozbiljniju opasnost, čak ni uznemirenje, sadašnjoj diktaturi kapitaIa. Svi su oni su negdje na margini bilo kojih zbivanja.

  Postoje objektivne istorijske okolnosti koje su prepreka razvoju revolucionarne ljevice i što je stanje takvo kakvo je. No šta je sa subjektivnim faktorom? Jasno je da su sve ove grupe protiv kapitalizma i svima je krajnji cilj komunizam – društvo slobodnih ljudi oslobođeno bilo kog oblika eksploatacije i neravnopravnosti. U čemu je onda problem?

  Problem je u određenju taktičkih ciljeva i metoda borbe koje su odabrale ove grupe, što ujedno otkriva i stepen njihove revolucionarnosti. Dvije tendencije su posebno prisutne među tzv. revolucionarnom ljevicom – malograđanski anarhizam i reformizam. Obe ove tendencije su po shvatanju PR štetne za razvoj revolucionranog pokreta i u krajnjoj tačci se međusobno dodiruju, predstavljajući sredstvo u rukama kapitala. Zašto su te tendecnije prisutne zaslužuje i posebne analize.

   PR smatra da nedostaje revolucionarni iskorak i u teoriji i samoj praksi. Teorijski bi se to svelo da se težište programskih ciljeva pomjeri ka izvornim i temeljnim ciljevima revolucionarnog pokreta od njegovog nastanka – rušenju kapitalizma i ukidanju private svojine u svim njenim oblicima, odnosno imperijalističke dominacije. To je spoj na kome se teorijski gradio revolucionarni pokret od njegovog nastanka svuda u svijetu. Ne znamo zašto bi Balkan danas bio izuzetak. Bavljenje sporednim stvarima i parcijalnim ciljevima vodi zamagljivanju same suštine i pomaže diktaturi kapitala.

   U samoj praksi ti ciljevi iziskuju i promjenu metoda borbe i taktike. PR smatra da sve grupe moraju da preispitaju dosadašnju jalovost svoje propagande, akcija i cjelokupne prakse – zašto se nisu povezale sa masama, zašto u svojim redovima ne preovladaju nezaposleni i radnici, nego isključivo studentska omladina i srednji slojevi itd.

   Tek odgovor na ta pitanja daje mogućnost da se krene u razvoj revolucionarnog pokreta. Razgraničiti se u okviru sebe. To važi i za PR, ili ostanimo tamo gdje smo i sada – na margini, folklor, ili još gore – sluge kapitala.

   Ko nije spreman na iskorak nek odstupi, ili će biti zgažen gvozdenom nužnošću istorijskih zakonitosti.