Štampaj Štampaj

Srušiti svijet dominacije muškaraca!

partizani11  Ako išta trenutno zaslužuje pažnju u ovom svijetu haosa, to su ti tragovi nade koji se probijaju kroz nove vidove borbe za oslobađanje žena. Hiljadugodišnja dominacija patrijarhata ustrojena je onog trenutka kada se jedan svijet ravnopravnosti žena i muškaraca, zbog pojave privatne svojine, pocijepao, ne samo na klase, nego i na dominaciju jednog pola nad drugim. Žena je od tada, u tom obliku ropstva, postala ne samo “mašina za rađanje”, nego i najjeftinija radna snaga, kako “domaća” (neplaćeni kućni rad) tako kasnije u novim uslovima i “fabrička”, ali i sredstvo za nametanje obrazaca ponašanja po mjeri te opšte privatnosti i opšteg posjedovanja na osnovu moći kapitala u dominantno patrijarhalnom svetu.

  Međutim, kako je svijet “opšte privatnosti “ počeo dolaziti u sukob sa samim sobom, tako je počela i jačati svijest da nešto treba menjati u odnosu dva bića koja žive zajedno ali jedno od njih zadržava privilegije koje mu omogućavaju da dominira, tlači, i to uvijek uz potporu neke više instance (od pravne do religijske) i “normi” koje tu nejednakost prikazuju kao “prirodno stanje stvari”… Zajedno sa proleterskom klasnom borbom, počela je i borba za jedan pravedniji svijet, odnosno borba za oslobođenje žena.

  U jednom periodu je u jednom dijelu svijeta djelovalo da je sa klasnom borbom usmjerenom protiv svijeta kapitala, i borba žena za oslobađanje krenula u dobrom pravcu, kao i da će žene uskoro ostvariti svoju emancipaciju. Žene su osvojile pravo glasa, počele su se školovati, zapošljavati i odvajati od domaćinskih poslova, počele su učestvovati u javnom i političkom životu. Izgledalo je da će se taj proces ženske emancipacije uskoro ostvariti. A onda je točak istorije negdje zastao, neko je bacio klipove pod njega. To je taj epohalni trenutak kada se ruši svijet koji je dominirao hiljadama godina prije. Trenutak koji se može završiti samo nestankom ljudske vrste ili stvaranjem novih, drugačijih odnosa.

  Problem sa kojim se suočio ženski pokret s kraja dvadesetog vijeka eskalirao je u svojoj punoći. A to je bila posledica slabljenja klasne pozicije proletarijata u jednom trenutku u svijetu. Ženski pokret je, kao što je to uvijek slučaj sa defanzivom proletarijata, počeo da ide linijom razdvajanja rodne i klasne emancipacije. To je uglavnom dovelo ovu borbu na pozicije karikaturalnosti, neozbiljnosti, do pokreta koji takav prestaje da bude relevantan za istorijske procese.

  Ponovo se pokazala jedna zakonitost: kako je proletarijat počeo gubiti svoje pozicije, tako se i položaj žena u društvu kretao u pravcu vraćanja na poziciju privatne sfere – opet su se pojavili stari okovi za koje se mislilo da su prevaziđeni. Žene su ponovo primorane da budu „samo majke“, „samo ljubavnice“,“ samo domaćice“, ili sve manje plaćene radnice sa sve dužim radnim vremenom. Povećala se, takođe, i ta potreba kapitalističkog svijeta da se žena još više istakne kao puka potrošna roba: od naslovnica časopisa, preko reklama i TV emisija, žena uglavnom ima status „mesa“ ili objekta, i to sve jeftinijeg objekta. Neretko se upravo ove pozicije maskiraju lažnim emancipatorskim potencijalom ili slobodama. Zanimljiv je još jedan fenomen: mnoge žene su stavljene u skoro „slijepu nužnost“- u položaj da „moraju“ prihvatiti pravila kapitalističkog „vertikalnog svijeta“i logiku kapitalističkih odnosa, našavši se na pozicijama odlučivanja i moći (kao direktorke, menadžerke, političarke). Prihvatajući logiku tog svijeta one su postale ne samo zastupnice klasnih interesa krupnog kapitala i neprijatelji potlačenih slojeva nego i protivnice interesa oslobođenja žena i borbe za jednakost uopšte. No, sa krizom i slomom tog svijeta koji se odigrava pred našim očima, kao i jačanjem klasnog otpora u obespravljenim masama koje više nemaju šta da izgube, pogotovo na tzv. periferijama centara moći, ojačala je i spremnost mnogih žena da se nametnu kao klasni oslobodioci. Da čine i predstavljaju isto ono što su nekada činile i bile partizanke. Najnoviji primjeri žena Kurdistana, Indije ili Filipina, koje su uzele puške u ruke i krenule u odlučan obračun sa starim svijetom i u izgradnju novih društvenih odnosa, služe kao uzor i ideal borbe koji danas treba slijediti i prema kome treba iskazati punu solidarnost! Jer, nema klasne borbe bez borbe za oslobađanje žena, kao što nema borbe za ženska prava bez klasne borbe!

  Borbom žena za svoje oslobođenje se podiže nivo klasne borbe svih obespravljenih i mogućnost da sa rušenjem klasnog svijeta i svijeta dominacije i muškarci i žene počnu osjećati dašak slobode i ravnopravnosti.

  Srušimo svijet dikature kapitala i neslobode!
  Učinimo muškarce ravnopravnim!