Da svaki režim potkupljuje vrhove sindikata i na taj način pokušava tupiti oštricu klasnih sukoba, nije ništa nepoznato i to se dešava od kada je radništvo počelo svoju klasnu borbu. Skoro svuda su sindikati malo skrajnuti od te “javne politike” i oni su uglavnom u proteklom periodu svoju sindikalnu borbu sveli na te “mrvice sa stola” koje im omogući krupni kapital. Znači, oni su pod kontrolom sa sitnim zahtjevima u okvirima sistema i tako posredno i njegovi branitelji. Međutim, ono što se dešava u većini balkanskih država je otišlo korak dalje. Sindikati su uključeni preko plaćeničkih vrhova kao glasnogovornici zvanične politke postojećih režima. Tako su oni devedesetih godina bili pobornici nacionalističke ratne politike. Kasnije su se prilagodili i bili pobornici tzv. poštene privatizacije, pod kojim sloganom je izvršena najveća pljačka i razaranje privrede, odnosno omogućeno ubrzano stvaranje nove kapitalističke klase. Kada su se počeli osjećati prvi znaci otpora takvom stanju, propagandno se stvarao mit o nekavom socijalnom dijalogu: sindikati-kapitalisti-država, a u suštini stvarajući trijadu pomoću koje se vlada. Gdje je tu sada mafija – kao zasebna cjelina ili su svi toliko isprepletani, čini to pitanje suvišnim.
U svim tim procesima vrhovi sindikata nisu bili samo pasivni statisti, već su debelo unovčili svoje podaništvo, postajući deo vladajuće klase.
Normalno da glavni problem nije u tim vrhovima sindikata, već svim tim sindikalcima koji pristaju na takvu ulogu sindikata i na postojeće odnose u okviru sindikata. No, i oni dobijaju “mrvice”, ali i sigurnost radnog mjesta, što čini te niže strukture poslušnicima. Prihvatili su moto – previše ne talasati, odnosno samo ponekad “malo zatalasati” da bi opravdali formalnu svrhu svog postojanja, a još više da ne izazovu reakcije nezadovoljstva u članstvu i onemoguće pojavu nesistemskih sindikata i pojavu drugih oblika klasne borbe radništva.
Odgovornost je i na onima grupama koji se proglašavaju zastupnicima radničke klase, a nisu do sada poveli aktivniju borbu protiv takvih sindikata, odnosno njihovih vrhova, već su spremni da zajedno sa takvim sindikatima glume klasni otpor diktaturi kapitala.
PR smatra da nijedna saradnja sa postojećim sindikatima, ne samo da nije moguća, nego da napad na vrhove tih sindikata, uz stalni rad među sindikalnim članstvom, je sastavni dio borbe protiv diktature kapitala.
Najnoviji primjer podaništva je svakako odricanje predstavnika najvećih sindikata da se ne obelježi 1. maj u BiH da se slučajno ne izazove novo talasanje masa i socijalni bunt. To suotvoreni neprijatelji razbijenog i uplašenog radništva koji zaslužuju da i odnos prema njima bude kakav je i prema svim izdajnicima.
Da BiH ne bi bila usamljena, potrudili su se i vrhovi sindikata u Srbiji koji su se počeli javno odricati pomisli da podrže ili se pridruže protestima studenata protiv diktature kapitala. Idu čak korak dalje i na mig režima napadaju same proteste. I to sindikalisti koji su već na čelu sindikata po dvije decenije, što je takođe svojevrsni paradoks. Ne spominjemo zavidni kapital koji su u međuvremenu stekli “braneći radničke interese”.
Radikalniji nastup prilikom protesta protiv diktature kapitala zahtijeva i radikalniji obračun u okviru samih sindikata. Svakako da su sva sredstva dozvoljena u borbi protiv klasnog neprijatelja, a posebno izdajnika u vrhovima sindikata.
U klasnu borbu protv diktature kapitala i njihovih slugu!
Rušiti izdajničke vrhove sindikata!