Štampaj Štampaj

Stav PR – Kapitalisti hoće “socijalizam”!

  U ovom opštem haosu nam se sve češće i glasnije od strane svijeta kapitala plasiraju ideje da socijalizam i nije tako loš.

  Da li je ovaj svijet skroz poludio?

  O čemu se u stvari radi?

  Da li je to posljedica činjenice da zemlje koje su bar nominalno još socijalističke postižu najvišu stopu razvoja uz skladne društvene odnose? Da li je to posljedica da u vladama kapitalističkih zemalja sjede ljudi koji su nekad bili inficirani ljevičarskim idejama? Ili je to samo posljedica istorijske nužnosti smjene sistema prošlosti i ulaska u novu epohu socijalizma?

  Sva ova pitanja-odgovori su samo jedan djelić suštinskog odgovora u ponašanju kapitalističke bande.

  Prije svega, sukob svijeta komunizma i kapitalizma i dalje traje nesmanjenom žestinom, ispoljavajući različite forme. Ono što se sve više pokazuje kao istorijska neminovnost je nemogućnost održanja ne samo kapitalizma, već i tzv. kapitalizma “sa visokim stepenom socijalne pravde”. Upravo je ta permanentna svjetska kriza gurnula svijet kapitala u nepovratni odnos, odnosno početak saznanja da se taj svijet na tim temeljima ne može održati. I kapitalistička klasa traži spas za sebe, kao što je preostalo feudalno plemstvo, posle giljotiranja, potražilo spas u zapećku kapitalističkog društva da egzistiraju kao potpuni paraziti od nagomilanog bogatstva narednih par vjekova, a prihavatili su to jer nisu imali izbora i što im je taj parazitski status očuvan od kapitalističke klase. Tako i kapitalistička parazitska klasa, nemajući rješenja za sve veće izazove savremenog svijeta, pokušava održati neke oblike moći starog svijeta, koji nestaje pred njihovim očima, a pošto ta klasa ima samo jedan razvijeni instinkt, a to je instinkt za stvaranje profita, pojedini djelovi te klase su počeli da spas traže u “socijalizmu” koji dozvoljava održanje njihovog osnovnog instinkta, odnosno žeđi za sticanjem profita. I izgledalo je, i čak se i danas čini da ta kombinacija “dva suprotstavljena svijeta” može da funkcioniše. No, tu se sve više miješaju neke više zakonitosti, koje ih neminovno guraju u sve veću koncentraciju kapitala i u sve veće sukobe, kako sa tim milijardama obespravljenih po svijetu tako i među sobom. Zato te zakonitosti primoravaju osnovne snage istorijski poraženog svijeta kapitala da agresivnom silom, po cijenu da pobiju više od pola svijeta, zadže svoje profite. Pojednostavljeno, pored osnovnog sukoba između kapitalizma i komunizma se već vodi “idejna borba” među snagama kapitalizma – da li prihvatiti svijet “socijalizma” sa kapitalističkim likom pod uslovima da budu u njegovom “zapećku” ili da krenu u taj poslednji i odlučujući boj.

  Iz ovih osnovnih relacija snaga kapitalističkog svijeta se određuje i odnos revolucionarnih snaga da razotkrivaju taj “socijalizam” u kom će kapitalisti u zapećku od “komunističkih partija” dobijati sve u ime “opšteg dobra” i po leđima milijarde masa obespravljenih – savremenih robova. Da te revolucionarne snage unište sve te “komuniste” koji pokušavaju sačuvati osnove starog svijeta i privilegije poražane kapitalističke klase, u ime “permanentnog progresa”, bolje reći nastavka klasnog svijeta, i savremenog ropstva, sve pod simbolima komunističkog svijeta – da sve šljašti i sja.

  Interncionalnim jedinstvom proleterskih masa!
 Jedino revolucijom!