Veliki i mali

  Savladati rasprostiranje ropskog mentaliteta pojedinaca, grupa, klase, naroda je vjerovatno najteži posao za sve one koji hoće da se bave “velikom politikom” u nastojanju da ostvare neke pobjede protiv onih koji vladaju na bilo kom nivou. Sve to u ime nekih viših ciljeva, pravde, slobode ili jednostavno da bi čovjek lakše disao i bio sa sobom u skladu. No, da bi se uhvatilo u koštac sa tom “gubom u torini” tj.  zarazom koja se opasno širi i po ovim balkanskim prostorima, mora se naći uzrok toj pojavi koja danas postaje opšte mjesto u ponašanju – da se skoro ne osvrćemo na to, niti imamo kritički odnos, a i ne trudimo se da tu nešto promijenimo, smatrajući da nema smisla, da je sve uzalud. Otkud to da ne smijemo ljudima reći ono što mislimo, da se ne smijemo organizovati i pobuniti na radnom mjestu, na fakultetu, da ne smijemo ustati protiv onih koji nas svakodnevno ponižavaju i gaze, i da tako lako pristajemo da nam pljačkaju zemlju, da pristajemo nositi “sramotnoga ropstva lance”, bez svijesti i ikakvog osjećaja o njihovoj težini. Ko nas je to dresirao za te nove kaveze, na takvo ponašanje? Koja nas je to slabost i neljudskost savladala?

Nastavi čitanje

7 teza PR za diskusiju i liniju

  Politička linija masa se formira iz njihove klasne pozicije. Partija rada formuliše neke svoje teze za diskusiju u sadašnjem odnosu klasnih snaga na globalnom nivou.

  1. Kapitalizam je iscrpio svoje mogućnosti kao društvena formacija i nije u stanju da istorijski nužan proces razvoja proizvodnih snaga, tj. proces globalizacije podredi interesima čovječanstva.

  2. Kriza kapitalizma nema više karakter cikličnosti, nego se radi o permanentnoj, temeljnoj krizi.

  3. Svjetske mase su se pokrenule kao posledica sve većeg stepena eksploatacije, ratova i borbe za preživljvanje i golu egzistenciju. I taj pokret masa je nemoguće zaustaviti bez uspostavljanja novih društvenih donosa.

  4. Kapitalizam svoju krizu, kao i uvijek, pokušava prevladati militarizacijom, fašizmom i novim ratovima. Na djelu se pokušava oživjeti sve ono reakcionarno iz epoha prošlosti kao nužna reakcija pred nastupajućim svijetom.

  5. Treći svjetski rat je već počeo u raznim formama. Ta forma zavisi od stepena krize imperijallista, kao i klasne borbe na globalnom nivou, odnosno od brzine propadanja imperijalizma. No proces nastavka Trećeg svjetskog rata, samim tim i mogućnosti uništenja čovječanstva, ili niza lančanih revolucija je nazaustavljiv.

  6. U masama jačaju nekoliko linija, kao pred svako istorijsko razrješnje: linija mirenja sa postojećom situacijom i nevjerica da se išta može promijeniti, linija spremnosti da se služi modernom fašizmu i linija pružanja otpora sveopštoj diktaturi kapitala. Među tim linijama, sa procesom propadanja kapitalizma, zaoštrava se i idejna borba.

  7. Na iskustvu poraza snaga socijalizma u jednom periodu XX vijeka je otvorena perspektiva za nastupanje novih ideja i snaga borbe za nove društvene odnose. Te snage sa sobom nose klice budućeg društva oslobođenja masa, poput oslobađanja proletarijata na globalnom nivou, ženske revolucije, održanja planetarnog i ljudskog okruženja… I te snage moraju nastupati krajnje radikalno prema svemu što sputava oslobođenje čovječanstva.

Bili smo i bićemo!

  Partija rada je organizacija obespravljenih, onih koji hoće da se bore protiv diktature kapitala i imperijalizma.
  Bili smo odlučno za mir i protiv rata među jugoslovenskim narodima. Jasno smo ustali protiv nacionalizma, posebno velikosrpskih nacionalista koji su bili glavni pokretači i akteri rata na jugoslovenskom prostoru, a njih smo posebno označili jer su bili najjača sila – vojno, materijalno i brojčano i što je JNA stala na njihovu stranu.
  Bili smo za pravedni odbrambeni rat hrvatskog naroda od agresije.
  Posebno smo bili za odbranu cjelovite BiH i nasrtaja velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista da je komadaju – “Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može”.
  Bili smo za povratak svih izbjeglica u svoje domove u Hrvatsku, BiH, Kosovo i Srbiju i osuđivali politiku tzv. etničkog čišćenja.
  Svim srcem smo bili za pravednu borbu albanskog naroda na Kosovu da se oslobodi čizme Beograda.
  Bili smo čak, u krajnjoj mjeri, i za intervenciju najvećih terorista na svijetu NATO snaga, da bi se zaustvaio rat i pogrom na Kosovu, jer jugoslovenski narodi nisu stvorili silu koja bi sama mogla uspostaviti mir i zaustaviti taj niz neprekidnih ratova i stradanja.
  Bili smo za i aktivno učestvovali u petooktobarskom rušenju režima u Srbiji.
  Bili smo aktivni u borbi za samostalnost  Crne Gore.
  Kada su ratovi završeni, naš cilj su postale te obespravljene mase koje su, još pod mamurlukom od nacionalizma, nevješto pokušavale da se suprotstave nadolazećoj diktaturi kapitala i neokolonijalne zavisnosti od imperijalista.

 

Nastavi čitanje

Stav PR – Kapitalisti hoće “socijalizam”!

  U ovom opštem haosu nam se sve češće i glasnije od strane svijeta kapitala plasiraju ideje da socijalizam i nije tako loš.

  Da li je ovaj svijet skroz poludio?

  O čemu se u stvari radi?

  Da li je to posljedica činjenice da zemlje koje su bar nominalno još socijalističke postižu najvišu stopu razvoja uz skladne društvene odnose? Da li je to posljedica da u vladama kapitalističkih zemalja sjede ljudi koji su nekad bili inficirani ljevičarskim idejama? Ili je to samo posljedica istorijske nužnosti smjene sistema prošlosti i ulaska u novu epohu socijalizma?

  Sva ova pitanja-odgovori su samo jedan djelić suštinskog odgovora u ponašanju kapitalističke bande.

Nastavi čitanje

Nove okupacije i borci za slobodu

  Militarizacija i okupacija Evrope od strane SAD se nastavlja nesmanjenom žestinom. Vojni budžet Evrope se višestruko uvećava. SAD i NATO gomilaju trupe i opremu na granici sa Rusijom. Malograđanska Evropa je uplašena od Rusije, a sve više i od SAD. Zato malograđni sve više podržavaju fašističke ideje i fašiste po Evropi koji preuzimaju vlast, željni da naprave „istorijski revanš“. Rusija se dodatno militarizuje i naoružava. I sve zemlje užurbano kupuju oružje i opremu, uglavnom od SAD i Rusije. Tako ove dvije vojno najmoćnije imperijalističke sile u krizi zarađuju ogromne profite, dok Kina i ostali imperijalisti takođe žele da uđu u taj krug vojne profiterne. Kroji se neka nova mapa imperijalne podjele svijeta, a što znači da opadanje moći najmoćnije imperije, u ovom slučaju SAD, neće proći bez mora krvi i ratova. To potvrđuju i svakodnevne nove tačke sukoba koje prijete opštim svjetskim ratom.

Nastavi čitanje

A kuka i motika?

  Jedno od osnovnih pitanja na kojem nema odgovora u samoj praksi ili je taj odgovor suviše bledunjav je – zašto u ovakvoj situaciji, koja je toliko poražavajuća za obespravljene mase, nema tog snažnog impulsa da se trgne iz tog stanja apatije, da se nešto učini da bi se prekinuo taj beskrajni niz propadanja, poniženja, surove eksploatacije.

  Svakako da nije dovoljno proučen fenomen rastakanja radničke klase na jugoslovenskom prostoru, odnosno njen sunovrat od stubova jugoslovenske revolucije, formalnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nesazrevanja u moderni proletarijat. Njenu kontaminaciju malogrđanskom ideologijom i načinom života, pri čemu je ton davala partijska vrhuška, i najzad, nesposobnost te radničke klase da se odupre nacionalizmu, a potom, u uslovima potpunog marginalizovnaja njene uloge, ropski odnos pred diktatima neoliberalne ideologije i savremenih oblika fašizma.

Nastavi čitanje

G20 banda i ostali, pobunjeni

  Dovoljno je samo pogledati na taj skup G20 u Hamburgu, formalno najmoćnijih, pa da sve bude jasno u kome svijetu živimo. I da se svi zapitamo – da li smo normalni kada pristajemo na tu sveopštu nenormalnost?

  Prije svega, svakodnevno nas ti moćnici, preko svoje medijske mreže, i sve više internetom,  stalno plaše kako sukob među njima samo što nije počeo, kako je doveden u pitanje opstanak čovječanstva, kako se moramo svrstati uz jedne ili druge, i kako treba da budemo generacijski zahvalni ako do te kataklizme ne dođe. Da se duboko poklonimo tim “spasiteljima”. Ili možda onim iz senke čiji su oni samo izvršitelji. Jedno je tačno, da sukob među njima traje i da je Treći svjetski rat u toku i ko zna kako će se sve to završiti. No, i drugo je tačno, da je ta svjetska banda nemoćna da izađe iz koordinata svog pljačkaškog svijeta, jer su oni samo izabrani da predstavljaju te imperije zla, spremni da se međusobno dogovaraju o podjeli interesnih sfera, bogatstvu, trguju ratovima itd., ne pokazujući nimalo saosjećanja, pa čak ni interesovnja za stotine hiljada, milione poginulih ili rasaljenih. Na osnovu njihove propagande, trebalo bi da smo zadovoljni što ta banda pokazuje da su i oni “od krvi i mesa”. Da budemo egzaltirani na njihove dogodovštine, šale, prikazani luksuz i moć. "A šta je rekao Putin?", "Da li je Tramp bio sa Melani?",  "A šta kaže na sve to Kinez?" Dok oni između svega toga čereče i čereče ovu planetu. No, čak bi se možda moglo raspravljati da oni to rade za dobrobit svojih zemalja pa da im ispišemo oproštajnice grijeha da ne završe pred nekim prekim sudom, nego da imaju pravo na “nepristrasno suđenje”.

Nastavi čitanje

Nismo se dovoljno razgraničili

  Da bi se u išta valjano napravilo u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti mora postojati i taj otklon spram postojećeg, vladajućeg. Tako i u politici, da bi se napravio prodor iz obruča postojećih društvenih odnosa i stega mora se praviti iskorak spram ustaljenog, ali i proglašenog “progresivnim” i “obećavajućim”.

  Nas ovdje ne interesuje taj otklon od nacionalsitičkih, fašističkih i neoliberalnih shvatanja i njihovih hordi, uvijenih u najsuptilnije metode porobljavanja, pljačke ili brutalnog uništenja u izazvanim i podsticanim sukobima. U našem žaru koji nas podstiče da budemo prije svega slobodni ljudi i borci, nas zanima da napravimo otklon od svih onih shvatanja koje unose pometnju, zamagljuju suštinu i otežavaju da se požar klasne borbe obespravljenih masa rasplamsa u svojoj punoći.

  Znači nas otklon mora biti direktan i jasan.

Nastavi čitanje

Šta imamo, a šta nemamo?

  Svaka istorijska protivrječnost ima to “prokletstvo” da vremenom postaje sve jasnija, skoro svima razumljiva i da traži svoje razrješenje, sve upornije i upornije, ostavljajući sve manje prostora za neku neutralnost, nezainteresovanost ili stavljanjem sebe iznad situacije – da te to ne dotiče.

  Tako i na ovim našim balkanskim prostorima polako, ali sve upornije, dolazi nam “iz guzice u glavu” spoznaja o neminovnosti razrješenja svih tih protivrječnosti – “da mora da pukne”, “da ovo više ne može ovako”, da ovo gubi svaki smisao postojanja”, ”da kriminalnu bandu na vrhu treba govnavom motkom…“, “da…”

  Oni koji se ne slažu bi rekli da to može trajati godinama, navodeći bezbroj činjenica u prilog tome. Međutim, pri tom zaboravljaju jednu osnovnu zakonitost u razvoju ljudskog društva – prozvodne snage. Ogroman skok u tehnologiji i proizvodnji je došao u sukob sa postojećim društvenim odnosima koji se još batrgaju u nekim polufeudalnim, patrijarhalnim i kapitalističkim odnosima. Te proizvodne snage prodrle su u skoro svaku poru zemaljskog šara, ne ostavljajući skoro ni jednu njenu stopu, niti jedinku da može biti neovisna i izvan tog “umreženja” u savremene tehnologije i to neminovno vodi tom “istorijskom skoku” koji će se odraziti na svakoj tački te “majušne planete”.

  Šta imamo, a šta nemamo mi ovdje na Balkanu?

Nastavi čitanje

Stav PR – Izdajnička uloga vrhova sindikata

  Da svaki režim potkupljuje vrhove sindikata i na taj način pokušava tupiti oštricu klasnih sukoba, nije ništa nepoznato i to se dešava od kada je radništvo počelo svoju klasnu borbu. Skoro svuda su sindikati malo skrajnuti od te “javne politike” i oni su uglavnom u proteklom periodu svoju sindikalnu borbu sveli na te “mrvice sa stola” koje im omogući krupni kapital. Znači, oni su pod kontrolom  sa sitnim zahtjevima u okvirima sistema i tako posredno i njegovi branitelji. Međutim, ono što se dešava u većini balkanskih država je otišlo korak dalje. Sindikati su uključeni preko plaćeničkih vrhova kao glasnogovornici zvanične politke postojećih režima. Tako su oni devedesetih godina bili pobornici nacionalističke ratne politike. Kasnije su se prilagodili i bili pobornici tzv. poštene privatizacije, pod kojim sloganom je izvršena najveća pljačka i razaranje privrede, odnosno omogućeno ubrzano stvaranje nove kapitalističke klase. Kada su se počeli osjećati prvi znaci otpora takvom stanju, propagandno se stvarao mit o nekavom socijalnom dijalogu: sindikati-kapitalisti-država, a u suštini stvarajući  trijadu pomoću koje se vlada. Gdje je tu sada mafija – kao zasebna cjelina ili su svi toliko isprepletani, čini to pitanje suvišnim.

Nastavi čitanje