A kuka i motika?

  Jedno od osnovnih pitanja na kojem nema odgovora u samoj praksi ili je taj odgovor suviše bledunjav je – zašto u ovakvoj situaciji, koja je toliko poražavajuća za obespravljene mase, nema tog snažnog impulsa da se trgne iz tog stanja apatije, da se nešto učini da bi se prekinuo taj beskrajni niz propadanja, poniženja, surove eksploatacije.

  Svakako da nije dovoljno proučen fenomen rastakanja radničke klase na jugoslovenskom prostoru, odnosno njen sunovrat od stubova jugoslovenske revolucije, formalnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nesazrevanja u moderni proletarijat. Njenu kontaminaciju malogrđanskom ideologijom i načinom života, pri čemu je ton davala partijska vrhuška, i najzad, nesposobnost te radničke klase da se odupre nacionalizmu, a potom, u uslovima potpunog marginalizovnaja njene uloge, ropski odnos pred diktatima neoliberalne ideologije i savremenih oblika fašizma.

Nastavi čitanje

G20 banda i ostali, pobunjeni

  Dovoljno je samo pogledati na taj skup G20 u Hamburgu, formalno najmoćnijih, pa da sve bude jasno u kome svijetu živimo. I da se svi zapitamo – da li smo normalni kada pristajemo na tu sveopštu nenormalnost?

  Prije svega, svakodnevno nas ti moćnici, preko svoje medijske mreže, i sve više internetom,  stalno plaše kako sukob među njima samo što nije počeo, kako je doveden u pitanje opstanak čovječanstva, kako se moramo svrstati uz jedne ili druge, i kako treba da budemo generacijski zahvalni ako do te kataklizme ne dođe. Da se duboko poklonimo tim “spasiteljima”. Ili možda onim iz senke čiji su oni samo izvršitelji. Jedno je tačno, da sukob među njima traje i da je Treći svjetski rat u toku i ko zna kako će se sve to završiti. No, i drugo je tačno, da je ta svjetska banda nemoćna da izađe iz koordinata svog pljačkaškog svijeta, jer su oni samo izabrani da predstavljaju te imperije zla, spremni da se međusobno dogovaraju o podjeli interesnih sfera, bogatstvu, trguju ratovima itd., ne pokazujući nimalo saosjećanja, pa čak ni interesovnja za stotine hiljada, milione poginulih ili rasaljenih. Na osnovu njihove propagande, trebalo bi da smo zadovoljni što ta banda pokazuje da su i oni “od krvi i mesa”. Da budemo egzaltirani na njihove dogodovštine, šale, prikazani luksuz i moć. "A šta je rekao Putin?", "Da li je Tramp bio sa Melani?",  "A šta kaže na sve to Kinez?" Dok oni između svega toga čereče i čereče ovu planetu. No, čak bi se možda moglo raspravljati da oni to rade za dobrobit svojih zemalja pa da im ispišemo oproštajnice grijeha da ne završe pred nekim prekim sudom, nego da imaju pravo na “nepristrasno suđenje”.

Nastavi čitanje

Nismo se dovoljno razgraničili

  Da bi se u išta valjano napravilo u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti mora postojati i taj otklon spram postojećeg, vladajućeg. Tako i u politici, da bi se napravio prodor iz obruča postojećih društvenih odnosa i stega mora se praviti iskorak spram ustaljenog, ali i proglašenog “progresivnim” i “obećavajućim”.

  Nas ovdje ne interesuje taj otklon od nacionalsitičkih, fašističkih i neoliberalnih shvatanja i njihovih hordi, uvijenih u najsuptilnije metode porobljavanja, pljačke ili brutalnog uništenja u izazvanim i podsticanim sukobima. U našem žaru koji nas podstiče da budemo prije svega slobodni ljudi i borci, nas zanima da napravimo otklon od svih onih shvatanja koje unose pometnju, zamagljuju suštinu i otežavaju da se požar klasne borbe obespravljenih masa rasplamsa u svojoj punoći.

  Znači nas otklon mora biti direktan i jasan.

Nastavi čitanje

Šta imamo, a šta nemamo?

  Svaka istorijska protivrječnost ima to “prokletstvo” da vremenom postaje sve jasnija, skoro svima razumljiva i da traži svoje razrješenje, sve upornije i upornije, ostavljajući sve manje prostora za neku neutralnost, nezainteresovanost ili stavljanjem sebe iznad situacije – da te to ne dotiče.

  Tako i na ovim našim balkanskim prostorima polako, ali sve upornije, dolazi nam “iz guzice u glavu” spoznaja o neminovnosti razrješenja svih tih protivrječnosti – “da mora da pukne”, “da ovo više ne može ovako”, da ovo gubi svaki smisao postojanja”, ”da kriminalnu bandu na vrhu treba govnavom motkom…“, “da…”

  Oni koji se ne slažu bi rekli da to može trajati godinama, navodeći bezbroj činjenica u prilog tome. Međutim, pri tom zaboravljaju jednu osnovnu zakonitost u razvoju ljudskog društva – prozvodne snage. Ogroman skok u tehnologiji i proizvodnji je došao u sukob sa postojećim društvenim odnosima koji se još batrgaju u nekim polufeudalnim, patrijarhalnim i kapitalističkim odnosima. Te proizvodne snage prodrle su u skoro svaku poru zemaljskog šara, ne ostavljajući skoro ni jednu njenu stopu, niti jedinku da može biti neovisna i izvan tog “umreženja” u savremene tehnologije i to neminovno vodi tom “istorijskom skoku” koji će se odraziti na svakoj tački te “majušne planete”.

  Šta imamo, a šta nemamo mi ovdje na Balkanu?

Nastavi čitanje

Stav PR – Izdajnička uloga vrhova sindikata

  Da svaki režim potkupljuje vrhove sindikata i na taj način pokušava tupiti oštricu klasnih sukoba, nije ništa nepoznato i to se dešava od kada je radništvo počelo svoju klasnu borbu. Skoro svuda su sindikati malo skrajnuti od te “javne politike” i oni su uglavnom u proteklom periodu svoju sindikalnu borbu sveli na te “mrvice sa stola” koje im omogući krupni kapital. Znači, oni su pod kontrolom  sa sitnim zahtjevima u okvirima sistema i tako posredno i njegovi branitelji. Međutim, ono što se dešava u većini balkanskih država je otišlo korak dalje. Sindikati su uključeni preko plaćeničkih vrhova kao glasnogovornici zvanične politke postojećih režima. Tako su oni devedesetih godina bili pobornici nacionalističke ratne politike. Kasnije su se prilagodili i bili pobornici tzv. poštene privatizacije, pod kojim sloganom je izvršena najveća pljačka i razaranje privrede, odnosno omogućeno ubrzano stvaranje nove kapitalističke klase. Kada su se počeli osjećati prvi znaci otpora takvom stanju, propagandno se stvarao mit o nekavom socijalnom dijalogu: sindikati-kapitalisti-država, a u suštini stvarajući  trijadu pomoću koje se vlada. Gdje je tu sada mafija – kao zasebna cjelina ili su svi toliko isprepletani, čini to pitanje suvišnim.

Nastavi čitanje

Stav PR – Protesti u Srbiji

  Kada se činilo da je Srbija potpuno zamrla, što se tiče gibanja masa i otpora sistemu, mase su opet na ulici.

  Da li su one manje ili više spontano izašle ili organizovano je sporedno pitanje. Kao da nijedan politički akt do sada nije bio izložen pokušajima političkih snaga da utiču na njega, bilo pokretanjem, usmeravanjem ili baštinjenjem njegovih rezultata, jer su moćne sile, uvijek jedni ili čas drugi, ponekad i zajedno, pokušavale da usmjeravaju mase. Znači, nije nam cilj da analiziramo ko bi mogo da stoji iza protesta ovih dana u Srbiji, svjesni da se ništa na ovom svijetu ne može više desiti bez bar djelimično prstiju imperijalističkog i nadnacionalnog smrada i njihovih plaćenika. Cilj nam je da pokušamo da otkrijemo uzroke pojave masa na ulici, koje ideje i snage su zastupljenje među njima i koji su mogući rezultati ovih protesta.

Nastavi čitanje

AGITPROP – april 2017

  Partija rada pozdravlja početak protesta i izlazak nezadovoljnih građana na ulice Srbije.

  PR će učestvovati u svim protestima koji imaju za cilj jačanje klasne svesti obespravljenih masa, bez obzira na idejnu šarolikost, pa i konfuziju kojom obiluju sami protesti.

  PR neće ići ni putem onih snaga koje borbu protiv kapitalističkog sistema vide u stihijskim akcijama koje nemaju suštinski cilj da se organizovanom borbom dođe do rušenja kapitalističkog sistema, već su izraz individualnog protesta, bunta, „načina življenja“, a u pojedinim slučajevima i izraz manipulacije nezadovoljstvom masa.

  Jačanjem klasne svesti obespravljenih masa stvaraju se uslovi da se te iste mase pripreme za više oblike klasne borbe s ciljem rušenja kapitalističkog sistema. Dužnost PR i svih revolucionarnih grupa je da svojim primerom, odnosno konkretnom borbom u neposrednoj praksi, a ne samo na rečima, doprinose jačanju klasne svesti obespravljenih masa.

  PR je zadovoljna što se njen slogan – Glasaj na ulici, počinje ostvarivati u samoj praksi.

« 1 of 7 »

Sirotinja uzvraća udarac

  Kada se mnogima činilo da je svijet kapitala za dugo odnio pobjedu nad radništvom, obespravljenim masama i svekolikom sirotinjom; kada se svima nametnutom propagandom smiješila “evropska perspektiva”, odjednom je sve krenulo u nekom drugom pravcu i sve se počelo izokretati. Prvo se mislilo da je to samo trenutni izraz prolazne krize kapitala, a onda je počela zabrinutost, pa strah,  panika i spasavaj šta se spasiti može. Pri tome ne pitajući za cijenu i gazeći preko proklamovanih “prava i sloboda” i fašiziranjem društva u raznim oblicima. Ustvari se nije ništa posebno ni desilo niti se dešava, nego su samo istorijske zakonitosti razvoja kapitalizma progovorile punom mjerom i tu nema nikakve mistifikacije. Imaćemo fašizam, imaćemo produbljivanje političke krize, imaćemo propadanje preduzeća, privrednih grana, banaka, bespoštedne borbe za tržište, ratove – regionalne i svjetske i imaćemo ponovo na djelu “zaboravljenu” klasnu borbu sa svim poznatim i pratećim oblicima, uz pojedine dodatke koje toj borbi omogućava savramena tehnologija.

Nastavi čitanje

Stav PR – Protiv militarizacije i rata! Za mir na Balkanu!

  Skoro da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto koje globalni predatori nisu označili kao mogućnost da podstaknu nove ratove. Da još više ubrzaju zamajac vojno-industrijskih kompleksa koji se više ne mogu zaustaviti, i koji donosi ogromne profite, pokušavajući spasiti same sisteme da se ne raspadnu pod teretom svojih protivrječnosti, ukoliko je nadnacionalnom kapitalu danas u interesu da spašava bilo koji postojeći imperijalni sistem.

  Posle kratkotrajnog zatišja, Balkanom ponovo počinju da se čuju ratni bubnjevi. Istina, za sada ne tako glasno, prije svega jer je on samo inicijalna kapisla za sukobe velikih moćnika, a za njih još nije donesena odluka. Ratni bubnjevi su tiši, jer balkanske mase, pa čak ni same vladajuće klike, za razliku kako je to bilo devedesetih na prostoru biše Jugoslavije, sada ne žele ratove. Ali, ko njih pita. Za sada su balkanski režimi primorani, što milom što silom, da kupuju oružje, dodatno se militarizuju, uvode vojne rokove, oblače nevoljne civile u neke nove uniforme i izvode vojne vježbe kao pomoćno sredstvo, bolje reći buduće topovsko meso glavnim protagonistima rata.

Nastavi čitanje

Naši neprijatelji i naša borba

ne-stedi-03  Sposobnost svijeta kapitala u njegovoj borbi protiv proleterskih masa se ogleda ne samo u mogućnosti koncentracije ogromne sile, monopolom nad ekonomijom, medijima i propagandom, nego i sposobnošću da proleterski pokret stalno pokušava atomizirati, ne dozovljavajući mu da se pojavi jedinstvenom silom. Posebno njegovom mogućnošću da “natjera” pokret da snižava svoje opšte ciljeve na nivo koji ne predstavlja opasnost za kapitalistički poredak. I to se tokom druge polovine dvadesetog vijeka pokazalo vrlo učinkovitim. To nije bila samo zasluga svijeta kapitala nego i narastanja unutrašnjih protivrječnosti i slabostima samog proleterskog pokreta, no to nije tema ovog teksta. Nije ni tema da stalno ponavljamo i elaboriramo opštepoznatu činjenicu da svijet kapitala nemilosrdno uništava svaku grupu, pokret koji se pokušava suprotstaviti sa pozicija budućih klasnih odnosa i da dozvoljava i čak podstiče sve one grupe i pokrete koji mu se “suprotstavljaju” sa pozicija djelovanja u ukviru samog sistema, u okviru postojećih klasnih odnosa.

  Da bismo jasno naznačili ko su naši osnovni neprijtelji, moramo poći od konkretnih istorijskih okolnosti i klasnih odnosa, odnosno utvrditi kako se taj sukob između svijeta kapitala i svijeta slobodnih proizvođača i stvaraoca manifestuje. Da li se tu šta promijenilo?

Nastavi čitanje