7 teza PR za diskusiju i liniju

  Politička linija masa se formira iz njihove klasne pozicije. Partija rada formuliše neke svoje teze za diskusiju u sadašnjem odnosu klasnih snaga na globalnom nivou.

  1. Kapitalizam je iscrpio svoje mogućnosti kao društvena formacija i nije u stanju da istorijski nužan proces razvoja proizvodnih snaga, tj. proces globalizacije podredi interesima čovječanstva.

  2. Kriza kapitalizma nema više karakter cikličnosti, nego se radi o permanentnoj, temeljnoj krizi.

  3. Svjetske mase su se pokrenule kao posledica sve većeg stepena eksploatacije, ratova i borbe za preživljvanje i golu egzistenciju. I taj pokret masa je nemoguće zaustaviti bez uspostavljanja novih društvenih donosa.

  4. Kapitalizam svoju krizu, kao i uvijek, pokušava prevladati militarizacijom, fašizmom i novim ratovima. Na djelu se pokušava oživjeti sve ono reakcionarno iz epoha prošlosti kao nužna reakcija pred nastupajućim svijetom.

  5. Treći svjetski rat je već počeo u raznim formama. Ta forma zavisi od stepena krize imperijallista, kao i klasne borbe na globalnom nivou, odnosno od brzine propadanja imperijalizma. No proces nastavka Trećeg svjetskog rata, samim tim i mogućnosti uništenja čovječanstva, ili niza lančanih revolucija je nazaustavljiv.

  6. U masama jačaju nekoliko linija, kao pred svako istorijsko razrješnje: linija mirenja sa postojećom situacijom i nevjerica da se išta može promijeniti, linija spremnosti da se služi modernom fašizmu i linija pružanja otpora sveopštoj diktaturi kapitala. Među tim linijama, sa procesom propadanja kapitalizma, zaoštrava se i idejna borba.

  7. Na iskustvu poraza snaga socijalizma u jednom periodu XX vijeka je otvorena perspektiva za nastupanje novih ideja i snaga borbe za nove društvene odnose. Te snage sa sobom nose klice budućeg društva oslobođenja masa, poput oslobađanja proletarijata na globalnom nivou, ženske revolucije, održanja planetarnog i ljudskog okruženja… I te snage moraju nastupati krajnje radikalno prema svemu što sputava oslobođenje čovječanstva.

Klasna mržnja u nama

  U predvečerje konačnih obračuna na globalnom planu pitamo se gdje su tu ovi “sićušni” na Balkanu. Može se zaključiti da je skoro sve rečeno i proanalizirano – da se skoro ništa nije promijenilo od devedesetih što se tiče nacionalnih projekata malih balkanskih režima, koji sanjaju o nekim teritorijama, novim granicama, i koji i dalje pokušavaju da truju narod nacionalnim mitovima o sveopštoj ugroženosti i borbi za opstanak; o njihovoj spremnosti da se dodvore moćnicima i da sitno profitiraju u tom globalnom sukobu; o njihovoj potpunoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala i imperijalista i spremnosti da im ponude sve što se ponuditi da; i nadasve, o spremnosti da pljačkaju taj “sopstveni” narod u koji se tako zdušno zaklinju, spremni da mu “nesebično služe”.

  Gdje je taj narod danas?

Nastavi čitanje

Stav PR – Kapitalisti hoće “socijalizam”!

  U ovom opštem haosu nam se sve češće i glasnije od strane svijeta kapitala plasiraju ideje da socijalizam i nije tako loš.

  Da li je ovaj svijet skroz poludio?

  O čemu se u stvari radi?

  Da li je to posljedica činjenice da zemlje koje su bar nominalno još socijalističke postižu najvišu stopu razvoja uz skladne društvene odnose? Da li je to posljedica da u vladama kapitalističkih zemalja sjede ljudi koji su nekad bili inficirani ljevičarskim idejama? Ili je to samo posljedica istorijske nužnosti smjene sistema prošlosti i ulaska u novu epohu socijalizma?

  Sva ova pitanja-odgovori su samo jedan djelić suštinskog odgovora u ponašanju kapitalističke bande.

Nastavi čitanje

Šta imamo, a šta nemamo?

  Svaka istorijska protivrječnost ima to “prokletstvo” da vremenom postaje sve jasnija, skoro svima razumljiva i da traži svoje razrješenje, sve upornije i upornije, ostavljajući sve manje prostora za neku neutralnost, nezainteresovanost ili stavljanjem sebe iznad situacije – da te to ne dotiče.

  Tako i na ovim našim balkanskim prostorima polako, ali sve upornije, dolazi nam “iz guzice u glavu” spoznaja o neminovnosti razrješenja svih tih protivrječnosti – “da mora da pukne”, “da ovo više ne može ovako”, da ovo gubi svaki smisao postojanja”, ”da kriminalnu bandu na vrhu treba govnavom motkom…“, “da…”

  Oni koji se ne slažu bi rekli da to može trajati godinama, navodeći bezbroj činjenica u prilog tome. Međutim, pri tom zaboravljaju jednu osnovnu zakonitost u razvoju ljudskog društva – prozvodne snage. Ogroman skok u tehnologiji i proizvodnji je došao u sukob sa postojećim društvenim odnosima koji se još batrgaju u nekim polufeudalnim, patrijarhalnim i kapitalističkim odnosima. Te proizvodne snage prodrle su u skoro svaku poru zemaljskog šara, ne ostavljajući skoro ni jednu njenu stopu, niti jedinku da može biti neovisna i izvan tog “umreženja” u savremene tehnologije i to neminovno vodi tom “istorijskom skoku” koji će se odraziti na svakoj tački te “majušne planete”.

  Šta imamo, a šta nemamo mi ovdje na Balkanu?

Nastavi čitanje

Sirotinja uzvraća udarac

  Kada se mnogima činilo da je svijet kapitala za dugo odnio pobjedu nad radništvom, obespravljenim masama i svekolikom sirotinjom; kada se svima nametnutom propagandom smiješila “evropska perspektiva”, odjednom je sve krenulo u nekom drugom pravcu i sve se počelo izokretati. Prvo se mislilo da je to samo trenutni izraz prolazne krize kapitala, a onda je počela zabrinutost, pa strah,  panika i spasavaj šta se spasiti može. Pri tome ne pitajući za cijenu i gazeći preko proklamovanih “prava i sloboda” i fašiziranjem društva u raznim oblicima. Ustvari se nije ništa posebno ni desilo niti se dešava, nego su samo istorijske zakonitosti razvoja kapitalizma progovorile punom mjerom i tu nema nikakve mistifikacije. Imaćemo fašizam, imaćemo produbljivanje političke krize, imaćemo propadanje preduzeća, privrednih grana, banaka, bespoštedne borbe za tržište, ratove – regionalne i svjetske i imaćemo ponovo na djelu “zaboravljenu” klasnu borbu sa svim poznatim i pratećim oblicima, uz pojedine dodatke koje toj borbi omogućava savramena tehnologija.

Nastavi čitanje

Moderni-stari fašizam sa nama i u nama

moderni-fasizam-03  Pitanje koje je mučilo intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, i o tome su napisane tone knjiga, je – zašto je njemački narod tako lako prihvatio fašizam i Hitlera? Nalazili su se razni odgovori, koje bi mogili sažeti u sljedećem – fašizam je prihvaćen kao posljedica velike ekonomske krize kapitalizma uz svesrdnu podršku krupnog kapitala; kao posljedica podrške srednjih malograđanskih slojeva koji su u tom haosu željeli „neku sigurnost“ za svoje „male živote“; kao reakcija na poniženje njemačke države od strane pobjedničkih sila; kao strah krupnog kapitala od revolucije i dalje boljševizacije Evrope… I čine nam se da su svi ti odgovori tačni i da je sve rečeno. No, ono što je izvjesna manjkavost svih tih analiza je što su se nekako sklanjali od odgovora na pitanje o mogućnosti pojave novog fašizma. Niko nije želio da se bavi ozbiljnije tom temom ili je to bilo skoro zanemarljivo. A fašizam je došao i odjednom smo se ponovo našli u njemu. Mi smo ga nazvali modernim fašizmom iz jednostavnog razloga zbog vremenske distance, a ne zato što ima neke suštinske razlike u odnosu na „stari fašizam“, kao što se ni sam imperijalizam nije suštinski nimalo promijenio. Može se govoriti samo da moderni fašizam ima izvjesne prednosti u odnosu na stari. Prije svega se to odnosi na usavršavanju metoda u nastupu. I kao posljedica nastupanja tog modernog fašizma će biti i ta što će nam se Hitler činiti sve više malim šegrtom ili „pionirom“ na svjetskoj sceni. I da je izvjesno da njegov ogrničavajući poduhvat u novim istorijskim okolnostima dobija novu šansu za tu potrebnu koncentraciju sveopšteg zla.

Nastavi čitanje

Dužničko ropstvo i sluge kapitala

sluge-kapitala-01  Na razvalinama bivše Jugoslavije nastale su državice u kojima su uspostavljeni brutalni oblici kapitalizma. Intenzivno se prešlo na dokidanje preostalih elemenata socijalizma koji su jos postojali u bivšoj Jugoslaviji. Kroz tzv. proces privatizacije ukinuta je tzv. društvena svojina (koja je formalno bila društvena a u suštini u rukama vladajuće biroktratsko-partijske klike) i prešla u ruke nove kapitalističke klase i multinacionalnog kapitala. Ovaj proces je sproveden bez ozbiljnijeg klasnog otpora, uz vojno prisustvo imperijalista (NATO-a) i uz neviđenu propagandu vladajućih elita. Nametnut je neoliberalni mit o privatizaciji i potrebama tzv. tranzicije – evropskih i evroatlantskih integarcija koji nemaju alternative.

Nastavi čitanje

Koreni rasprada jugoslovenske države

tito04  Druga Jugoslavija se raspala u procesu koji je trajao nekoliko decenija. Koreni tog procesa leže u napuštanju osnovnih principa socijalističke revolucije od strane monopola vlasti jedne partije (Savez Komunista Jugoslavije) i uvedenog aspolutizma J.B.Tita. Vlast koju je uspostavila Komunistčka Partija Jugoslavije nakon Drugog svetskog rata joj je dala mogućnost stvaranja temelja socijalističkog društva – nacionalizacija, određeni stepen kolektivizacije i industrijalizacija. Međutim ovaj proces je prekinut i započeo je obrnut proces – postepeni razvoj kapitalizma na stvorenim temeljima socijalističkog društva…

Nastavi čitanje

Diktatura kapitala, fašizam i klasna borba

pesnica  Polazeći od stava da fašizam nije samo jedan od oblika ispoljavanja kapitalizma, u vidu posledice njegove duboke krize, već da kapitalizam i ne može više da postoji, a da ne ispoljava svoje fašističko lice, zadat nam je imperativ da stavljamo znak jednakosti između borbe protiv diktature kapitala i onoga što se danas imenuje fašizmom.

  Pokušaj da se otupi oštrica antifašizmu tako što bi se sveo na folklorno i deklarativno, ili čak krajnje kapitulantsko traženje samih antifašisita od režima da se obračunava sa fašizmom na ulicama, direktno je u službi diktature kapitala. Zato je zadatak antifašista danas ne samo da se organizovano suprotstavljaju toj diktaturi, već i svim njenim isturenim odredima u vidu fašističke ološi.

Nastavi čitanje

Moderno ropstvo

1-may-workers-day-break-the-chains  Učili smo da su robovi bili “stvari koje govore”. Crnčili su od zore do ponoći, bez prava na slobodu kretanja, a mogli su biti ubijeni, ili u boljem slučaju prodani, pa kako se kome zalomi – još gore, ako ima gore ili nešto malo bolje. I mislilo se da je to prevaziđena i nepovratna društvena epoha. Onda su se u poslednjim decenijama počeli otkrivati svuda po svijetu pojedini slučajevi ropstva, uz “zgražavanje” malograđanske klase. Posle se vidjelo da to nije baš usamljeni slučaj i da je ropstvo vrlo živo i u današnjim uslovima, sa svim karakteristikama nekadašnje epohe kao i da to nisu izuzeci nego u mnogome i sama suština savremene epohe. Jedina je razlika u tome što je moderni rob formalno-pravno zaštićen. U suštini je sve ostalo isto. I dalje rade od zore do mrkla mraka. I dalje rob ne može napustiti svog gazdu (gospodara). I dalje može biti ubijen a da to niko ne sazna, niti da iko odgovara za to. No, pošto je sve u neprestanom kretanju, ni današnje moderno ropstvo nije baš ostalo potpuno isto. Ono je mnogo uznapredovalo, i neke stvari su se strahovito promijenile i dobile drugu formu.

Nastavi čitanje