Štampaj Štampaj

Trebamo ih!

  Čini se da analiza društvene stvarnosti gubi svaki smisao, jer istorijski proces je došao do te tačke, kada izgleda da ništa nije izvjesno i da niko više i ne zna šta nas sjutra čeka. Uglavnom su analize pesimistične, od onoga da smo već u Trećem svjetskom ratu do onih o raznim predstojećim kataklizmama. Nasuprot njima ovi “vladajući” pokušavaju da šminkaju posmrtnu masku propale kapitalističke epohe. U svojoj nemoći i ludilu, oni su obični klovnovi, ali i prevejane cinične bitange i zlikovci koje treba nemilosrodno ukloniti sa ove planete, da bi njeni narodi prodisali.

  No, kako se osloboditi tih okova prevaziđenog svijeta, jer on nije od juče već je građen milenijumima. Njihovi sadašnji vladaoci pokušavaju, mimo istorijskog procesa, ugurati ga u novu epohu, da bi uz pomoć savremenih tehnologija i oružja mogli i dalje da kontrolišu, eksploatišu, uništavaju sve oblike ljudskosti.

Smatramo da je prvi i najvažniji korak, bez obzira na socijalni status, polnost i sve druge nametnute odrednice, staviti naspram sebe sve one koji su dali najviše što se moglo dati za bolje sjutra – za jedan drugi svijet, za slobodu i koji je nisu mnogi ni dočekali. I u tom odnosu odrediti svoje mjesto – gdje sam ja i koliko mogu i smijem. Taj lični sud je u suštini najobjektivniji.

I imati snage poći dalje od tog polaznog suda, inspirišući se i poštapajući se tim “istorijskim pomagalima” u novim okolnostima i sa novim odgovorima, da bi se išlo dalje, da se ne posrne.

Znači, trebamo najpre one prkosne ispod vješala i streljačkih strojeva.

Trebamo one iz juriša kada je bilo najteže.

Trebamo one iz tamnica zato što nisu pristajali.

Trebamo one, koji su prvi pokretali demonstracije i štrajkove.

Trebamo one koji su stvarali “opšta dobra” izgarajući, i pored besmisla i neslobode u kojoj su stvarali i koji su prezirali.

Trebamo gladne ali i tvrde koji ne pristajahu na sluganstvo zbog korice hljeba.

Trebamo i sve one koje boli opšta ljudska nepravda i ne mogu da ravnodušno prelaze preko toga.

Trebamo i one, i to ne krijemo, koji su pred sudovima priznavali samo sud svoje partije.

A najviše trebamo one oko nas koji u današnjim okolnostima svojim ličnim stavom pokazuju tu snagu otpora.

I to je taj drugi korak. Mora se stvoriti ta sila – sila potlačene klase. Sila poniženih i siromašnih – onih u čijim grudima gori taj plamen klasne mržnje. Sila koja će biti u svom jedinstvu i rušilačka i stvaralačka.

Upravo danas i ovdje na Balkanu nedostaje ta sila tih “trebamo ih”, jer je situacija takva da se osloboditi imeprijalističkog ropstva i terminatora multinacionalnog kapitala, kao i njhovih ovih bednih slugu poput Vučića, Tačija, Zejeva, Đukanovića, Izetbegovića, Dodiga, Kolinde, Rame, Ciprasa i dalje nešto što je pitanje svih pitanja. I smatramo da ovi “trebamo ih” zahtjevaju da se taj neki početni otpor koji postoji u našim narodima digne na viši stepen. A to mogu samo oni koji su svojim “ja” potražili “trebamo ih”. To mogu oni slojevi i klasa koji nemaju vremena od svakodnevnog  jada za “visoku politiku”, i zbog onog – “sve je to isto”, ali u čijim grudima je taj stalni plamen klasne mržnje i kome samo treba dati maha. Da gori! Slobodno u susret slobodi!

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!