Štampaj Štampaj

Veliki i mali

  Savladati rasprostiranje ropskog mentaliteta pojedinaca, grupa, klase, naroda je vjerovatno najteži posao za sve one koji hoće da se bave “velikom politikom” u nastojanju da ostvare neke pobjede protiv onih koji vladaju na bilo kom nivou. Sve to u ime nekih viših ciljeva, pravde, slobode ili jednostavno da bi čovjek lakše disao i bio sa sobom u skladu. No, da bi se uhvatilo u koštac sa tom “gubom u torini” tj.  zarazom koja se opasno širi i po ovim balkanskim prostorima, mora se naći uzrok toj pojavi koja danas postaje opšte mjesto u ponašanju – da se skoro ne osvrćemo na to, niti imamo kritički odnos, a i ne trudimo se da tu nešto promijenimo, smatrajući da nema smisla, da je sve uzalud. Otkud to da ne smijemo ljudima reći ono što mislimo, da se ne smijemo organizovati i pobuniti na radnom mjestu, na fakultetu, da ne smijemo ustati protiv onih koji nas svakodnevno ponižavaju i gaze, i da tako lako pristajemo da nam pljačkaju zemlju, da pristajemo nositi “sramotnoga ropstva lance”, bez svijesti i ikakvog osjećaja o njihovoj težini. Ko nas je to dresirao za te nove kaveze, na takvo ponašanje? Koja nas je to slabost i neljudskost savladala?

  Odgovor je naravno u onome što čini čovjeka čovjekom, a to su društveni odnosi koji vladaju. Ti odnosi nam jasno pokazuju da se svijet nalazi u opštem haosu, gdje “sila boga ne moli” i gdje se vlada samo golom silom. I tu silu zovemo diktatura kapitala raspoređena u sve manjem broju ruku. Ta diktatura u sadašnjem ciklusu ljudske istorije ništa drugo ne radi, niti može, nego ogromne mase globalno potlačenih čini robljem za beosomučnu eksploataciju ili topovskim mesom, odnosno beskorisnom masom koju treba koristiti za bilo šta, kao svaku drugu robu. Vidimo, što je opet neka istorijska zakonitost, da tamo gdje je ta sila najbrutalnija, da te mase, navikle na bombe, stradanja i eksploataciju, nemaju   problem sa tom “kugom” koja najviše vlada u tvrđavama kapitala. Oni nisu ravnodušni, dobro osjećaju ropske lance i pokreću se – željni slobode. Džaba bombe, plaćeničke vojske, mediji… Ne vrijedi.

  Šta da se radi ovdje na Balkanu? Šta da se radi sa ovom bagrom od plaćeničkih, zavisnih i ucjenjenih političara. Ucjenjenih od velikih koji se otimaju za parče ovog prostora kao da im je biti ili ne biti. No, nisu tu samo presudni ovi veliki. I domaćeg zla se nakotilo. Mogu da rade što hoće, jer ropski mentalitet vlada. Kao što vlada kod ovih režimlija u odnosu na velike, spremnih da trguju slobodom naroda, podanički učestvujući u zločinačkom poduhvatu širenja opšteg ropskog raspoloženja. Širenje tog podaničkog raspoloženja i straha u masama im treba da bi ih veliki što više održali na vlasti, da bi lakše i oni vladali “svojim feudima” i lakše se bogatili. Šta da se radi i sa tom uzdignutom klasom ili multinacionalnim kompanijama koje prosto desetkuju i gaze radnike koji pokorno rade po tim fabrikama? Šta da se radi sa tim svim sindikatima i političkim partijama koje učestvuju u širenju tog rapoloženja, zabavljajući velike i male gospodare na medijskom teatru beščašća? Šta učinit sa tim medijskim propagandistima i plaćenim intelektualcima koji su najrevnosniji u tom zločinu?

  Učiteljica života ima uvijek i samo jedan odgovor – uništavati sve ono što je prepreka na putu ljudskog oslobođenja i nekog drugog svijeta i ne birati sredstva u toj borbi, kao što ni oni ne biraju sredstva u uništenju miliona radi držanja u pokornosti cijelog svijeta. Tu želju za uništenjem svega što je prepreka na putu ljudskog oslobođenja držati kao malo vode na dlanu, jer je to „sveta vodica“ pred kojom će se ta ravnodušnost, taj ropski mentalitet, ustuknuti i mase se trgnuti i sjetiti se da su ljudi, klase, narodi… I pokazati svu svoju veličanstvenu snagu, kao i uvijek kada se kidaju ropstva lanci.

Mir među narodima – rat među klasama!

Balkanskim pokretom otpora!